All posts by : thenobles

Mario Ćuže napustit će redove najuspješnijeg nogometnog kluba u BiH i uskoro će postati igrač korejskog Gangwona. U iščekivanju službene potvrde transfera izgledno je kako ukupna visina transfera neće biti veća od procijenjene vrijednosti Marija Ćuže (prema Transfermarktu oko 800.000 eura). Ako su naše informacije točne to će biti još jedan razočaravajući transfer za dobar dio navijača Zrinjskog koji se zadnjih godina pitaju kako najuspješniji nogometni kolektiv u Bosni i Hercegovini ne može napraviti jak izlazni transfer.

No, vratimo se prije na trenutačne okolnosti. Konkretno, Zrinjski prodaje Ćužu na zimskoj pauzi u trenutku u kojem se bori za prvaka države i potencijalni izlazak u Ligu prvaka koja gotovo po pravilu donosi i europsku jesen odnosno grupnu fazu nekog europskog natjecanja. Bez obzira na spekulacije o Ćužinoj plaći, za očekivati bi bilo da transfer u ovom trenutku, pogotovo kad se radi o (po)najboljem igraču zadovoljava i klub i igrača. No, kako stvari stoje, odšteta će biti daleko od rekordne, a u slučaju nekog preokreta i da bude rekordna, neće premašiti iznos od milijun eura.

Dotad, probat ćemo se dotaknuti dijela transfer politike pod kategorijom izlazni transfer i odšteta plaćenih klubu. Izuzmemo li naknade za treniranje gdje je Zrinjski dobro profitirao kod transfera Luke Modrića (i eventualno će kod Petra Sučića) dolazimo do brojke od 16 izlaznih transfera u posljednjih 20 godina (ako je vjerovati Transfermarktu). To znači da je klub s plaćenom odštetom napustilo 16 igrača. Najmanja odšteta plaćena je za Velibora Đurića, 35 tisuća eura, a najveća za Stipu Radića, 550 tisuća eura (dio transfera pripao i nizozemskoj Fortuni) i Ivana Bašića (prešao u ruski Orenburg). Ta dva transfera nisu u najvećih deset u BiH. Zrinjski je sveukupno od izlaznih transfera uprihodio skromnih 3.710.000 eura. To je manje nego što je zaradio u jednoj europskoj sezoni kad je igrao grupnu fazu konferencijske lige. Pogledamo li relaciju jasno dolazimo do zaključka da je Zrinjskom puno važnije biti prvak i izboriti neko grupno natjecanje nego li prodati neke od najvrijednijih eksponata.

Kakogod, dosad se pokazalo da uspjesi Zrinjskog i vrlo dobro dobre prezentacije na europskoj sceni možda nisu dovoljan argument za unosniju prodaju najboljih igrača. Zrinjski to, bar do sad, nije znao kapitalizirati. S druge strane, postoji i nekoliko otežavajućih okolnosti. Možda i najveća od njih je Premijer liga BiH i njezina (ne)kvaliteta i neatraktivnost. Iako su Zrinjski i Borac napravili dobre rezultate, liga se u europskim okvirima i dalje smatra neuglednom, lošom, neatraktivnom i s lošom infrastrukturom. Odmaže i to što je bh. reprezentacija loša, a igrači iz PL BiH i ne dobivaju priliku u istoj. Sjetimo se samo slučaja Nemanje Bilbije. Liga nije pretjerano zanimljiva ni managerima i agencijama, tek nekoliko ozbiljnih i s reputacijom radi s igračima iz ove lige. Nažalost, uglavnom se radi o managerima s malo ili nimalo veza u europskim i svjetskim okvirima.

Ne treba biti pretjerano upućen u nogomet da se zaključi da manageri i agencije danas “vedre i oblače” u nogometnom svijetu. Iz našeg iskustva razgovora s nogometnim managerima iz regije svi ističu da je igrača iz “naše lige” teško prodati, ali ne i nemoguće. Izuzmemo li ovih par transfera u Tursku, koji su u najmanju ruku “sumnjivi” ipak je zabilježeno nekoliko jačih transfera. I to dok je liga uživala daleko manju reputaciju nego danas. To ostavlja prostor da su unosnije (za naše okvire) prodaje ipak moguće. No, kako je jako teško doći do bilo kakvih informacija unutar kluba, tako ni nemamo informacije o tome surađuje li Zrinjski direktno s nekim managerom ili agencijom (ili više njih).

Uz Ćužu koji napušta klub, dva najvrjednija eksponata u Zrinjskom su trenutačno Nardin Mulahusejnović i Marko Marić (ako produži ugovor), a nastave li u istom ritmu svoju tržišnu vrijednost bi uskoro mogli povećati i Fran Topić, Stef Surdanović i Marijan Ćavar. Može li Zrinjski zaraditi na nekom od njih i napraviti pravi izlazni transfer pitanje je koje sebi navijači postavljaju već duže vremena (u nekim prethodnim slučajevima s drugim igračima isto)? U isto vrijeme, ne možemo se oteti dojmu da je igranje europskih natjecanja i dalje glavni preduvjet za dobru prodaju.

S obzirom na to da je u Zrinjskom svakog ljeta i zime poprilično prometno i da se ugovori potpisuju i raskidaju svako šest mjeseci teško je vidjeti obrise neke smislene transfer i financijske politike kluba. U protekle tri sezone Zrinjski je raskinuo ugovor s više od 20 igrača, a s nekim i nakon samo tri mjeseca od potpisa ugovora. Zrinjski je samo u ovom roku (sporazumno) raskinuo ili teži raskinuti s četvoricom igrača koje je doveo prošlo ljeto (Mlinar, Posavec, Rušević, Čamber). Odgovornost vodstva kluba je kreiranje jasne vizije i u pogledu dolaznih i odlaznih transfera. Izostanak pravog transfera zadnjih par sezona (kada je Zrinjski podigao ljestvicu više) dio je odgovornosti uprave. Kapitalizirati uspjehe kroz izlazne transfere jedan je od ciljeva svakog kluba, pogotovo kluba koji egzistira u financijski slabijim državama.

Za kraj se vratimo Mariju Ćuži. Je li Ćužina prodaja dobar potez i hoće li Zrinjski na njegovo mjesto dovesti nekog igrača ostaje nam tek da vidimo. Procjenu prodaje kao i efekt iste moći ćemo procijeniti tijekom ili na kraju ove polusezone. Mario Ćuže je za Zrinjski zabio važne golove, iako mu je forma oscilirala bio je daleko najbolje krilo kluba i u zimskom prijelaznom roku neće biti lako pronaći igrača koji može nadomjestiti njegove igre. Navijači su zbog toga s pravom zabrinuti.

Pitanje iz naslova možda nije odgovoreno ovim tekstom, ali poziva nas na jednu širu raspravu u kojoj bi se trebalo početi ozbiljnije i sustavnije pristupati tom problemu.

Isto tako, bez obzira kako ova transfer saga završila navijači Plemića s pravom se pitaju kad će Zrinjski napokon napokon ozbiljno unovčiti svoje igrače i do kad će Zrinjski svaki prijelazni rok potpisivati s nekoliko igrača pa raskidati s istim, a u isto vrijeme prodavati svoje najbolje igrače za “nogometnu siću”.

Mariju Ćuži se možda može puno toga i prigovoriti, ali on je jedan od igrača koji je u klubu pošteno zarađivao “koru kruha” ma koliko ta kora bila debela. Scenu proslave njegovog gola s finala Kupa ni jedan navijač nikad neće zaboraviti. Sretno Mario.

U prirodi čovjeka još od prvih koraka postoji težnja ka šutiranju predmeta koji mu se nađu u blizini i koji su dovoljno sigurni da ga prilikom navedene radnje neće povrijediti.

Ako pri tom još postoji ocrtani prostor u kojem se to čini, te označeni cilj u koji predmet treba smjestiti, dobivamo obrise igre koja u svojim temeljima liči na ono što gledamo na stadionima ili preko TV ekrana -nogomet.

Mogućnost da sa svojim tek prohodalim nasljednikom od dnevnog boravka napravite nogometnu arenu, a da on, kada malo odraste, to isto radi s vršnjacima u dvorištu, među kamenim stativama, a da svi oni zajedno imaju priliku u svojim sredinama kročiti na blatnjave travnjake i sanjati najčistije snove na loptama jajastim od sjedenja na njima, čini nogomet bliskim malom čovjeku.

Svatko i svugdje može igrati nogomet.

I to je ona istinska demokratičnost nogometa koja se još drži neokaljana pod navalom svega onoga što se danas skriva pod pojmom demokracije.

U esenciji nogometa sadržane su dvije bitne stvari-udruživanje i poistovjećivanje.

Još od sredine 19. stoljeća i pojma “Railway Mania” – navale na putovanja željeznicama u Engleskoj, ponajviše zbog odlaska na gostujuće utakmica svoga kluba, te ukidanja radnih subotnjih poslijepodneva, prisutna je neupitna potreba svakog navijača da bude uz svoj klub, s njim prelazi kilometre, kisne te dijeli sreću, nervozu i tugu.

Malo toga i danas može tako mobilizirati mase da beskompromisno daju svoje glasne žice, emocije, a na kraju i vrijeme i novac, da bi se radovali, tugovali i stresirali zbog nekog drugog, koji je ustvari isti kao i oni, u istom dresu samo na drugom mjestu – terenu.

Nogomet definitivno može i to.

Usponi, padovi, preokreti, uloga autsajdera koji prkosno pliva kontra struje dok ne pokaže kako uspjeh nije rezerviran samo za one najbogatije i predodređene, istoznačnice su kako u nogometnom tako i u životnom rječniku.

Tijekom 120 godina svoga postojanja Zrinjski je prošao i ponudio sve prethodno napisano.

Zrinjski je i danas, možda nikad jače, razlog zašto klinci loptaju po dvorištima, zašto s očevih ramena traže svoje nove idole te na primjeru starijih uče o privrženosti jednoj ideji koja je s vremenom postala DNK svakog navijača.

Vjerovanja, mišljenja i stavovi jednog navijača, identificiraju se s vrijednostima koje predstavlja njegov klub i njegova povijest, stoga je pripadanje klubu neraskidiva veza, neodvojiva od pojedinca i onog u iskonskog njemu.

Pokazivanje pripadnosti klubu nešto je što su navijači Zrinjskog do sada pokazali na mnoge i kreativne načine. Od jučer, Zrinjski ide i stepenicu više, uvodeći članstvo, klub pravi iskorake i izvan terena.

Vjerujemo kako je ovo i veliki korak prema svima onima kojima Zrinjski leži na srcu, a koji su daleko od Mostara, u nekim drugim zemljama, na nekim drugim kontinentima.

Korak ka nekim novim klincima koji tek trebaju sići s očevih ramena da bi sami ucrtali svoje korake u povijesti svoga kluba.

ZRINJSKI MOSTAR – MOJ IDENTITET

Užarena je bila klupa Zrinjskog tog 20. lipnja, što zbog „mostarske žege“, što zbog objave kluba kako dotadašnji trener Željko Petrović neće povesti ekipu na pripreme za novu sezonu.

Tako smo nekoliko mjeseci nakon odlaska Rendulića dobili još jednu smjenu trenera koja je izazvala šok i podijeljene reakcije među simpatizerima i navijačima Zrinjskog.

Složit ćemo se, ne baš mirno otisnuće u vode koje su i bez ovoga izgledale jako valovite i nemirne, budući da je bilo izvjesno kako Zrinjskog, kao neprvaka, čeka težak put u Europi te pritisak osvajanja domaćeg prvenstva ispred, ove sezone, „naoštrenijih“ konkurenata.

Nismo mi bez cilja

Mario Ivanković, tada još nedefiniran kao privremeno ili trajno rješenje, otvorio je novu sezonu porazom u prvoj utakmici kvalifikacija protiv slovenskog Brava te tako dodao još po koji upitnik na mnoga pitanja koja su se postavljala oko kadra, ambicija i uopće smjera u kojem Zrinjski želi ići ove sezone.

I nije to izgledalo dobro.

Bez obzira na pobjedu u uzvratu i prolazak dalje ovjeren sjajnim pogotkom Mlinara iz slobodnog udarca.

Koliko je Zrinjski u tom periodu lutao u viziji igre jasno govori i činjenica da se Mlinar u nastavku sezone i nije pretjerano naigrao, kao ni njegov tadašnji partner iz veznog reda Posavec, koji je doveden uz epitet velikog pojačanja, i koji je tek na trenutke nagovjestio da bi to tako i moglo biti.

Najzreliju utakmicu ovog ljeta Zrinjski je odigrao u uzvratu protiv Boteva.

Pobjeda od 2:0 ispravila je i dojam i rezultat prve utakmice koja je otkrila sve boljke s kojima se u početku sezone susretala zadnja linija Plemića.

Izlet u Portugal

Uzvrat protiv Boteva probudio je nade da Zrinjski može preskočiti i posljednju prepreku ka ponovnom ulasku u grupnu fazu konferencijske lige.

Vitoria Guimaraes je, bar pred dvomeč, izgledala kao protivnik kojeg se da iznenaditi, pogotovo prisjećajući se hrabrih igara koje je Zrinjski znao pružiti duž starog kontinenta.

Međutim, Zrinjski nije bio ni hrabar ni spreman napraviti podvig, pa je ukupnih 7:0 za portugalskog prvoligaša previsok, ali u tom trenutku realan rezultat.

U sridu

Mnoga pitanja ostala su neodgovorena, a vremena za konsolidaciju i nije bilo pa je trener Ivanković u hodu morao pronalaziti rješenja za probleme koji su se nizali u vidu bezidejnosti, loše forme pojedinaca, ozljedama, ali i generalno ne baš pozitivnim ozračjem među svima oni koji prate Zrinjski.

U finišu prelaznog roka Zrinjski su pojačali stoper Mašić, te vezni duo Ćavar-Surdanović.

I stvarno, tko god da je u klubu zadužen za sportsku politiku, odlično je secirao gdje leže problemi ekipe.

Sa dolaskom Surdanovića i Ćavara Zrinjski je dobio plemenitost i kreaciju u veznom redu, te samim time oslobodio Savića kreatorskih uloga pomogavši mu da radi ono što i najbolje zna – biti neumorna radilica na sredini terena i korektor. To je ono zbog čega je i ostvario transfer u svojoj prethodnoj epizodi Pod Bijelim Brijegom.

Uz rame pomenutima ćemo dodati i Frana Topića koji je, osim što je pokrio već toliko puta opjevanu poziciju u21 džokera, dodao 5 golova i asistenciju, te Nardina Mulahusejnovića u golgeterskoj formi za kojom je Zrinjski vapio do nestvarnih rekorda Nemanje Bilbije.

Upravo težina tereta da nadoknadi sve ono što je Bilbijinom ozljedom Zrinjski potencijalno mogao izgubiti daje dodatno na važnosti ovoj Nardinovoj polusezoni iz udžbenika, te ne bi čudilo da ostvari jedan od rekordnih transfera iz Premijer lige ikad.

11 golova i 2 asistencije čine ga drugim najboljim strijelcem lige, sa realnim šansama da uđe u klub 20+ što je u posljednjih 10 sezona uspjevalo samo Nemanji Bilbiji.

Gard prvaka i mentalitet pobjednika

Niz derbija koji je čekao Zrinjski u razdoblju unutar dva tjedna bio je prekretnica ove polusezone.

Remi protiv Borca, a onda 3 pobjede, protiv Željezničara, Širokog i gradskog rivala Veleža kupile su mir pred nadolazeću reprezentativnu pauzu, a u još boljem tonu se nastavilo nakon iste.

Gostujuće pobjede protiv direktnih rivala Sarajeva i Borca istaknule su Plemiće kao najozbiljnije kandidate za titulu.

I ne samo to.

Zrinjski se prvo poravnao sa Željezničarom po broju utakmica bez poraza u nizu (26), a zatim i dodao još jednu, možda i najvažniju ove sezone, već pomenutu u Banja Luci (0:1), te se tako osamio na vrhu Premijer lige ujedno i postavivši novi rekord od 27 utakmica bez poraza u nizu.

Gardom prvaka, Plemići su kontinuitetom dobrih rezultata posljednih mjeseci odbacili sve sumnje i proljeće će dočekati na prvom mjestu.

No, posljednji poraz u Bijeljini dovoljna je opomena da je raspored prepun nagaznih mina i da ni u jednom trenutku ne smije doći do opuštanja, a na proljeće će, vjerujemo, biti još i izazovnije zadržati prvo mjesto.

Ivanković i društvo

Poseban dio članka zaslužuje da se posveti treneru Ivankoviću.

Lijepo je bilo vidjeti emocije koje su ga znale preplaviti nakon važnih pobjeda, njegov angažman uz teren, te nesporno davanje cijelog sebe klubu.

To je ono što stvara koheziju stožera, ekipe i navijača. Bez toga nekako krene, čak i onda kada izgleda da neće ići.

Odanost i privrženost klubu od strane Ivankovića nikad nije bila upitna, o onome što je igrački donio klubu ne treba posebno trošiti riječi, a sada je na dobrom putu da to uradi i kao trener, iako na početku ruku na srce, nije tako izgledalo.

Nedvojbeno, Zrinjski po svim parametrima bilježi najuspješniju polusezonu u ligi, te se mora i treba odati priznanje stručnom stožeru na čelu s Ivankovićem.

U nekim trenutcima Zrinjski je izgledao jako nadmoćan nad protivnikom, posebice na Koševu, te prvo poluvrijeme utakmice u Banja Luci dok se još moglo igrati po od snijega čistom terenu.

U ostalim utakmicama, protiv na papiru slabijih protivnika, Zrinjski nije dozvoljavao pretjerane drame pa su pobjede većinom bile sigurne i potvrdile očekivanja, uz po koju crnu rupu (Radnik 2:0, Posušje 1:2)

Uspjeli su pronaći dobitnu kombinaciju sastava, stil igre, te voljni momenat dovesti na izrazito visok nivo što je neophodno da bi se osvojila titula, a nerijetko se Zrinjski dovodio u probleme upravo zbog zasićenosti trofejnih pojedinaca pa opreza, stoga, nikad dosta.

Zimski san

Na kraju, još jedna dinamična godina i polusezona je iza nas, no na to smo već navikli.

Ispred nas je duga pauza ako gledamo s aspekta natjecateljskih utakmica, ali izrazito kratka ako gledamo iz kuta kalkulacija oko protivnika u Europi, špekulacija o eventualnim transferima, te donošenja preranih zaključaka na temelju prijateljskih utakmica.

Ali, sve je to dio tradicije zimske pauze.

Završeno je u Bijeljini, a počelo s Bravom.

Za sve ono što je stalo između toga možemo samo reći – Bravo, Zrinjski.