All posts by : thenobles

Europska sezona Zrinjskog završila je već u drugom pretkolu nakon ukupnog poraza 3:2 od islandskog Valura. Rezultat je izazvao veliko razočaranje među navijačima, ponajviše zato što prikazana igra tijekom obje utakmice nije ostavljala dojam da je mostarska momčad slabiji suparnik.

U Mostaru se nakon ispadanja govorilo o velikom podbačaju, no takve ocjene ipak treba promatrati s dozom opreza. Zrinjski je u dvomeču stvorio velik broj prilika i većim dijelom kontrolirao igru, ali nije uspio iskoristiti svoje šanse. S druge strane, Valur je bio znatno konkretniji u ključnim trenucima i upravo je to odlučilo putnika u sljedeće pretkolo.

Statistika dovoljno pokazuje odnos snaga na terenu. Plemići su u dvije utakmice uputili čak 48 udaraca, od čega 22 u okvir gola, no realizacija je potpuno zakazala. Posebno su skupi bili brojni promašaji pred protivničkim vratima, dok su Islanđani gotovo svaku ozbiljniju priliku pretvarali u pogodak.

Iako je Zrinjski u dvoboj ušao kao favorit, europska natjecanja iz godine u godinu potvrđuju da razlike među klubovima nisu toliko velike koliko se često misli. Nogomet u manjim europskim državama posljednjih godina napreduje, a iznenađenja u kvalifikacijama postala su gotovo pravilo.

Nakon ovog ispadanja, možda još više dolaze do izražaja onaj preokret protiv Alkmaara, remi s Aston Villom i Crystal Palaceom, pobjeda protiv Hackena i ostali europski podvizi koji nadilaze realne mogućnosti Zrinjskog. Crta između europskog sjaja i očaja je tanka, a Zrinjski je sada ponovno okusio kako je gorko biti ispod crte.

Za trenera Simona Rožmana ovo je neugodan početak mandata, ali i prilika da momčad brzo reagira. Već na otvaranju nove sezone Premijer lige BiH protiv Čelika Zrinjski će imati priliku vratiti samopouzdanje i pokazati da europsko ispadanje neće ostaviti dugotrajnije posljedice.

Europski san završio je ranije nego što su u Mostaru očekivali, no ovaj poraz prije svega treba promatrati kao ozbiljno upozorenje. Kvaliteta igre nije bila upitna, ali bez učinkovitosti u završnici dobre predstave neće vrijediti.

Zrinjski bi do kraja tjedna trebao predstaviti novog trenera. Kako smo već najavili, na klupu Plemića trebao bi sjesti slovenski stručnjak Simon Rožman. No, dok se rješava pitanje struke, u klubu intenzivno rade i na oblikovanju igračkog kadra za novu sezonu.

Nakon nekoliko dolazaka i još više odlazaka, red je došao na nova pojačanja u sredini terena. Prema saznanjima iz izvora bliskih klubu, Zrinjski pregovara s dva vezna igrača – Mariom Čuićem iz Posušja i Ivicom Vidovićem, veznjakom slovenskog Celja, neslužbeno doznaje portal The Nobles.

Čuić je prošle sezone bio jedan od istaknutijih igrača Posušja, za koje je upisao pet pogodaka i tri asistencije. Nikada mu nije nedostajalo kvalitete – prošao je nogometnu školu Hajduka, a u karijeri je osim Posušja i Hajduka nastupao i za Istru, Varaždin te Radomlje.

Vidović dolazi s bogatijim iskustvom. U protekloj sezoni odigrao je 33 utakmice za Celje u svim natjecanjima, uz pet pogodaka i četiri asistencije. Produkt Dinamove škole prošao je put preko Triglava, Dugopolja, Rudeša i Šibenika prije nego što je stigao u Sloveniju, gdje imao solidnu ulogu.

S druge strane, rubrika odlazaka uskoro bi mogla dobiti novo ime. Pouzdani branič Kerim Memija trebao bi ipak napustiti Mostar. Na adresu kluba stigla je ponuda iz Indonezije koja će, prema svemu sudeći, na kraju biti i prihvaćena.

Prema informacijama bliskim Plemićima, slovenski stručnjak Simon Rožman trebao bi preuzeti klupu HŠK Zrinjski, neslužbeno doznaje portal The Nobles.

Nakon rastanka s Igorom Štimcem, puno se trenerskih imena dovodilo u vezu s Plemićima. No, odluka je na kraju pala na slovenskog stručnjaka koji već ima iskustvo rada u Bosni i Hercegovini.

Slovenski stručnjak donosi bogato iskustvo iz regije. U Hrvatskoj je vodio Rijeku, s kojom je 2019./2020. osvojio Kup i izborio grupnu fazu Europske lige, te Osijek. U slovenskom nogometu radio je s Celjem, Mariborom i Domžalama, a u BiH je već bio šef struke FK Sarajevo, tako da mu mostarska sredina neće biti nepoznanica.

Rožman u najtrofejniji bh. klub ne dolazi sam, kako neslužbeno doznajemo uz njega će doći i pomoćnici, a vrlo lako moguće i trener za tjelesnu spremu. Iz istog izvora saznajemo i da uprava kluba radi na pojačanjima pa se pred početak priprema očekuje još nekoliko imena.

Ne dođe li do nekog ludog zaokreta, kakvi su u Mostaru uvijek mogući, Rožman bi trebao biti predstavljen u petak.

Nakon Grbića, Vukančića i Ćuze, Zrinjski je blizu još jednog pojačanja – a ovog puta riječ je o golmanskoj poziciji. Prema pouzdanim informacijama, u redove Plemića trebao bi stići Antonio Đaković, hrvatski vratar koji dolazi kao slobodan igrač nakon isteka ugovora s HNK Vukovar 1991.

Đaković je rođen 12. lipnja 2001. godine u Šibeniku, visok je 192 centimetra, a nogometne korake počeo je praviti u HNK Šibenik, matičnom klubu iz rodnoga grada. Tijekom razvoja karijere nalazio se i na posudbama u Zagori te Cibaliji, gdje je skupljao dragocjeno iskustvo. Zapažene partije za Šibenik otvorile su mu vrata transfera u Vukovar, kamo je prešao 2025. godine. U protekloj sezoni zabilježio je šest nastupa za vukovarski klub. Prije dvije sezone slovio je kao jedan od najboljih mladih vratara u Hrvatskoj.

Dolaskom Đakovića, Zrinjski bi trebao dobiti ozbiljnu konkurenciju na golu. Prema dostupnim informacijama, Goran Karačić ostaje u klubu, dok je situacija oko Sajke i Ljubića i dalje neizvjesna – obojica su, čini se, bliže odlasku nego nastavku suradnje s mostarskim velikanom.

Zrinjski je pobjedom okončao netom završeno prvenstvo, no pod Bijelim brijegom, stadionom HŠK Zrinjski – nema odmora. Danko Šulenta i suradnici rade punom parom i traže se pojačanja za novu sezonu u kojoj će Zrinjski loviti desetu titulu prvaka BiH. Najtrofejnija momčad u BiH i sljedeće sezone za cilj ima naslov prvaka, a glavni kreatori sportske politike Plemića i dalje su jasni – žele što prije dovesti kvalitetna pojačanja u Zrinjski.

Kako saznajemo iz izvora bliskih klubu, sljedećih dana Zrinjski će pojačati dva nova imena. Prvi od njih je Niko Vukančić rođen je 16. veljače 2002. u Hannoveru i njemačko-hrvatski je nogometaš koji igra na poziciji središnjeg braniča. Ljevonogi igrač već je poznat hrvatskoj javnosti, a prošle godine ga se spominjalo u kontekstu pojačanja Rijeke.

Krajem 2025. godine, kao slobodan igrač, priključio se Ulmu koji se borio za opstanak u trećoj ligi, potpisavši ugovor do ljeta 2027. Tamo je ponovo sreo trenera Pavela Dotcheva, pod kojim je radio i u Erzgebirge Aueu. Prema našim informacijama radi se o snažnom obrambenom igrači koji dobro igra i u fazi izgradnje igre.

Drugo pojačanje trebao bi biti Viktor Grbić – 22-godišnji Banjalučanin koji je omladinsku karijeru gradio u njemačkim klubovima, a potpisao je za Rudar Prijedor u kolovozu 2025. Iako po vokaciji desni bočni branič, Grbić pokriva i obje bočne i krilne pozicije i prema prikaznom ove godine u Premijer Ligi trebao bi jako zaoštriti konkurenciju na bekovskim pozicijama. Za njegove usluge zainteresirani su i Borac i Sarajevo, ali čini se da je Zrinjski bio najbrži i najkorektniji.

Što se tiče ostalih pojačanja, spominje se nekoliko provjerenih imena, kao i nekoliko jako zanimljivih mladih igrača s iskustvom igranja 1. HNL. Lista potencijalnih odlazaka jako je duga, a kako saznajemo, od iduće sezone boje Plemića vrlo vjerojatno neće braniti omiljeno lice mostarske publike – Tomislav Kiš.

Kako bi napravili uvertiru za uzvrat i, slobodno možemo reći, utakmicu sezone, nastavit ćemo se baviti statistikom, ovaj put “domaćom”. Tema su, naravno, dueli s Veležom koje smo odigravali u Vrapčićima.

Na spomenutom stadionu naš klub ima ukupno 11 pobjeda od kad se igra zajednička liga, od čega su dvije ostvarene u okviru KUP- a BIH. Prvi put smo u Kupu slavili u uzvratu četvrtfinala, u proljeće 2015. godine. Prvi susret završio se remijem (2-2), kojeg je vodio trener Mišo Krstičević, koji je nakon spomenute utakmice “digao sidro”, pa je u uzvratu momčad vodio Dalibor Cvitanović, a “Plemići” su slavili s 0-2, pogocima Pere Stojkića i Steve Nikolića.

Drugi sraz u Kupu dogodio se dvije sezone kasnije, dok je Velež tavorio na dnu Prve lige FBIH. U prvom susretu pod Bijelim Brijegom Zrinjski je slavio s velikih 3-0, a posao ponovno potvrdio u Vrapčićima sa 1-2, kad je oba pogotka zabio Toni Jović. Zanimljivo, Velež je i tada vodio njihov aktualni trener Ibro Rahimić, dok je na našoj klupi bio Vinko Marinović.

U posljednja četiri susreta u Vrapčićima je slavila naša momčad. Zanimljivo, gol razlika je također debelo na strani Zrinjskog u tim utakmicama. Velež je postigao samo jedan pogodak, dok je naša momčad zabila ukupno šest puta. U našim redovima i dalje igra najbolji strijelac ovog derbija u njegovoj povijesti. Naravno, radi se o kapetanu Nemanji Bilbiji koji na kontu ima deset golova.

U pozitivnom trendu i završavamo ovaj statistički kutak i najavu za utakmicu koja nas čeka u srijedu od 18 sati. Bila bi zaista šteta ovako i ne nastaviti, složit ćete se?

Zahtjev Gradske organizacije SDP BiH Mostar da se Igoru Štimcu oduzme radna i boravišna dozvola nije politički stav, nego politička represija. To je pokušaj da se čovjeku oduzme pravo na mišljenje, pravo na govor i pravo na javni nastup – temeljna prava zajamčena ne samo Ustavom, nego i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Ili ta prava vrijede selektivno? Ili su rezervirana samo za one koji govore iz „ispravne“ ideološke pozicije koju su si ovi samoproglašeni čuvari antifašizma i morala dodijelili?

Ovdje se ne radi o zaštiti javnog poretka, nego o kriminalizaciji mišljenja. Ovdje je riječ o čistom verbalnom deliktu, upakiranom u administrativni jezik. Kada se izgovorena riječ tretira kao razlog za zabranu rada i boravka, kada se politički stav proglašava sigurnosnim problemom, tada se ne radi o demokraciji, nego o obnovi mehanizama represije koje smo navodno ostavili u prošlom sistemu. Razlika je samo u terminologiji; suština je ista.

SDP u ovom slučaju ne djeluje kao politička stranka u demokratskom poretku, nego kao ideološki odjel za ćudoređe – instanca koja odlučuje koje je mišljenje dopušteno, a koje zaslužuje kaznu. Ne sud, ne zakon, ne presuda, nego politička procjena „ispravnosti“ stava. Kada se nekoga ne može kazneno osuditi, jer nema kaznenog djela, tada se pribjegava drugoj metodi: zabrani mu se rad, istjera ga se iz zemlje, javno se obilježi i izolira. To nije pravna država – to je ostracizam.

Posebno je groteskno pozivanje na antifašizam u trenutku kada se zagovaraju mjere koje su po svojoj suštini autoritarne. Antifašizam bez slobode govora nije antifašizam, nego paravan za ideološku kontrolu. Sloboda izražavanja u ovoj interpretaciji nije univerzalno pravo, nego uvjetna dozvola: vrijedi samo dok potvrđuje dominantni narativ. Onog trenutka kada ga dovede u pitanje, prestaje biti pravo i postaje razlog za sankciju.

Europska konvencija o ljudskim pravima vrlo je jasna: sloboda izražavanja uključuje pravo na mišljenja koja vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Upravo tu slobodu SDP Mostar ovdje negira. Kako bi ovakvu praksu objasnili kolegama iz Europe? Kako bi objasnili da se u zemlji koja se deklarativno poziva na europske vrijednosti stranca pokušava protjerati ne zbog djela, nego zbog riječi? Zbog stava? Zbog mišljenja?

Teza da strani državljanin u Bosni i Hercegovini smije boraviti i raditi samo ako šuti ili se politički izjašnjava u skladu s očekivanjima određenih struktura predstavlja otvoreni zagovor sterilnog, ideološki kontroliranog javnog prostora. To je društvo bez pluralizma, bez sukoba mišljenja, bez stvarne slobode. Društvo u kojem se argumenti ne pobijaju argumentima, nego se uklanjaju administrativnim mjerama.

Ako u Štimčevim izjavama postoji govor mržnje, poziv na nasilje ili ugrožavanje ustavnog poretka, postoji jedini legitiman put: sud, dokazni postupak i presuda. Sve izvan toga je priznanje da kaznenog djela nema, ali da postoji politička želja za kažnjavanjem. Kada sud ne može presuditi, administracija treba „odraditi posao“. To nije primjena prava – to je zloupotreba države.

Bosna i Hercegovina ne može istodobno govoriti o Europi, ljudskim pravima i demokratskim standardima, a u praksi tolerirati verbalni delikt u SDP-ovoj verziji. Društvo koje se boji riječi do te mjere da na njih odgovara protjerivanjem ne brani demokraciju – ono je razgrađuje. A političke strukture koje takvu logiku zagovaraju jasno poručuju da im sloboda vrijedi samo dok je poslušna.

Ovo nije obrana nečijih stavova. Ovo je odbijanje logike po kojoj se mišljenje kažnjava, govor disciplinira, a sloboda mjeri stupnjem ideološke podobnosti. Tamo gdje se pravo na riječ tretira kao prijetnja, a protjerivanje kao legitimna politička mjera, demokracija više ne stanuje.

 
U takvom poretku sloboda govora prestaje biti temeljno pravo, a postaje sigurnosni incident. Mišljenje se ne osporava argumentima, nego se administrativno uklanja. To je ambijent u kojem se politička razlika ne tolerira, nego se sankcionira.

Razlika između ovih političkih pozicija nije u vrijednostima, nego u retorici. Jedni to govore sirovo, drugi birokratski; jedni otvoreno, drugi kroz zahtjeve za „zaštitu javnog poretka“. Ali ishod je isti. Poruka da pravo na govor, boravak i rad nije univerzalno, nego uvjetno i da o njegovim granicama ne odlučuje zakon, nego politički ukus trenutnih čuvara moralne i ideološke čistoće.

Mostarski Zrinjski u četvrtak 2. listopada otvara novu epizodu u u seriji koja nosi naslov – europska grupna natjecanja. Prije dvije godine Zrinjski je grupnu fazu istog europskog natjecanja otvorio na svom terenu, epskom pobjedom protiv nizozemskog AZ Alkamaara. Dvije godine kasnije, Zrinjski grupnu fazu otvara na svom terenu protiv gibralatrske momčadi Lincoln Red Imps.

Našoj javnosti protivnik je slabije poznat, ali posljednjih godina momčadi sa Gibraltara sve su kompetitivnije i prvi protivnik Zrinjskog ove godine zasigurno zaslužuje maksimalnu pažnju.

Tko su Lincoln Red Imps-i sa Gibraltara?


Unutar FIFA-e postoji 12 članica koje nisu samostalne države, a jedna od njih je Gibraltar. To je poluotok na samom jugu Pirinejskog poluotoka, u Gibraltarskom prolazu, koji dijeli Atlantski ocean od Sredozemnog mora te čini granicu između Europe i Afrike. Broji tek nešto više od 40.000 stanovnika. Kao što sam već naveli, Gibraltar nema samostalnost, već pripada Velikoj Britaniji i ima status britanskog prekomorskog teritorija. Povijest Gibraltara je vrlo burna , Arapi su vladali njime sve do 1462. godine, kada ga osvajaju Španjolci. No, 1714. godine Gibraltar prelazi u britanske ruke, gdje se nalazi i danas. Španjolci ga već više od 300 godina pokušavaju vratiti pod svoju vlast i ni danas se ne odriču prava na njega. Ipak, na referendumu 2002. godine čak 99% birača glasalo je za ostanak u sastavu Velike Britanije, čime je pitanje jasno riješeno.

Kada imamo područje na kojem se prepliću kulturni utjecaji Engleske i Španjolske, logično je da se ondje igra nogomet. Gibraltarski nogometni savez jedan je od najstarijih na svijetu, osnovan je još 1895. godine, i to prvenstveno radi organizacije klupskih natjecanja, bez formiranja reprezentacije. Ipak, prva reprezentacija Gibraltara okupila se 1993. godine, kada je odigrala svoju prvu neslužbenu utakmicu na Otočkim igrama. Od 1997. godine intenzivno su radili na ulasku u UEFA-u, što su napokon i ostvarili 2013. godine, i to unatoč snažnom protivljenju Španjolskog nogometnog saveza.

Lincoln Red Imps je nogometni klub osnovan 1976. godine. Ističe se kao najtrofejniji klub na Gibraltaru s čak 29 naslova državnog prvaka i 19 trofeja nacionalnog kupa. Za razliku od Virtusa iz San Marina, Impsi imaju status profesionalnog kluba.

Posebno su zanimljivi po tome što drže europski rekord od čak 1959 dana odnosno 88 uzastopnih utakmica bez poraza u razdoblju od 2009. do 2014. godine. Osim toga, 2014. godine postali su prva momčad koja je predstavljala Gibraltar u kvalifikacijama za Ligu prvaka. U početku su bili topovsko meso, no s vremenom su bilježili sve više uspjeha. Iako su dugo bili poželjan protivnik, napretkom nogometa i na Gibraltaru počeli su ostvarivati značajnije rezultate, izbacivali su estonsku Floru, andorsku Santa Colomu te La Floritu iz San Marina, a UEFA koeficijent od 10.000 ukazuje na određenu ozbiljnost protivnika.

Ipak, jedna utakmica posebno se pamti i predstavlja trenutak kada je svijet prvi put čuo za Impse. Naime, 2016. godine u kvalifikacijama za Ligu prvaka Lincoln je na debiju Brendana Rodgersa pobijedio Celtic 1-0, iako su u uzvratu izgubili 3-0 te ispali iz natjecanja, to se uzima za najgoru utakmicu Celtica u povijesti. Pet godina kasnije, 2021., Lincoln je postao prva gibraltarska momčad koja je izborila grupnu fazu nekog UEFA-inog natjecanja kada su u doigravanju za Konferencijsku ligu izbacili latvijsku Rigu. Svoj najveći uspjeh ponovili su i ovog ljeta plasiravši se u Konferencijsku ligu preko Vikingura s Farskih otoka, a u trećem pretkolu Europa lige nakon penala izbacili su armenski Noah.

O igračkom kadru je teško govoriti. Imaju šest standardnih reprezentativaca Gibraltara, a ostatak društva čine Španjolci iz trećeg i četvrtog ranga. Nono (40) i Mandi (36) imaju značaj staž u španjolskoj Segundi, ali to su neka davna vremena. Ovoga ljeta su potpisali Tonija Kolegu koji je prethodne dvije sezone igrao za Šibenik, a član kluba je i Ibrahim Ayew, inače stariji brat daleko poznatijih Jordana i Andrea Ayewa.

Treba izdvojiti i da su domaće prvenstvo otvorili sa četiri pobjede iz isto toliko susreta, a posebno su bile impresivne dvije posljednje utakmice koje su pobijedili po 7-0.

Lincoln je momčad koja se nikako ne smije podcijeniti i momčad koja posljednjih godina pruža sve bolje i ozbiljnije partije.

Prebirem od jučer po vlastitim sjećanjima, ali vremenski odmak od dvadeset i nešto godina i dalje mi ne dozvoljava zakleti se je li to bio Embell Riva ili neki drugi cirkus. Sjećam se, između ostalog i onih velikih plakata po gradu, smrada životinja i ulaska u sami cirkus koji je bio na velikoj kapiji na ulazu na pomoćni teren stadiona Zrinjskog. Onoj kapiji koja se nalazi na samom križanju Stajanja i “Malih stepenica”. Izlizanoj plavoj kapiji koja je uvijek bila oblijepljena nekim plakatima i posterima. Sjećam se i mnogočega drugog vezanog za sami Cirkus, ali o Cirkusu ćemo detaljnije nekom drugom prilikom.

No, zašto i odakle Cirkus danas dvadeset i nešto godina poslije? Naime, da budem iskren, odlazak u Cirkus meni i nije bio pretjerano važan. Kao malom zaigranom klincu koji obožava nogomet to je bila prilika da svaki dan odem i na stadion koji sam odmalena zavolio. Ne mogu reći točno kada, ali ću kroz koju godinu kasnije početi i kao dijete redovnije odlaziti na nogometne utakmice, trenirati u klubu i sanjati nastup pred onim velikim tribinama, ali i pred navijačima koji su se skupljali na nešto manjim tribinama nasuprot Zapadu. No, ona velika zapadna tribina u meni je, tada, na samom početku – kao malom djetetu, uvijek budila neku radost.

Istu radost budi i dan danas, no s odrastanjem moje su oči i srce sve više bili uprti prema tribini prekoputa. Prema Stajanju.

I SAMO JAKO..

Vratimo se sada u sadašnjost, godina je 2025.

Iako je u ovih dvadesetak godina doživjela nekoliko „make-overa“ , zapadna tribina i dan danas nije odmakla daleko, jednako kao i stadion na kojem igra HŠK Zrinjski Mostar. Nipošto ne želim umanjiti napor i novac koji je uložio HŠK Zrinjski Mostar, nego jednostavno istaknuti da je sav taj silni uloženi novac bio jedino dovoljan da zadovolji „apetite“ UEFE, ali ne i očekivanja vjernih navijača kluba kojih je iz dana u dan sve više.

I dok stadion, kako sam to prethodno konstatirao, u dvadeset i „kusur“ godina nije „napredovao toliko“, klub je u isto vrijeme u drugim segmentima napredovao ogromnim koracima. U posljednja dva desetljeća HŠK Zrinjski Mostar postao je najprepoznatljiviji sportski kolektiv grada i države. Postao je sinonim za sportski uspjeh Hercegovine i Mostara. Trofeji državnog prvaka, Kupa i Superkupa, brojni rekordi i vrhunske prezentacije u Europi oduševile su navijače diljem svijeta. Valja dodatno spomenuti i epski preokret protiv nizozemskog AZ-a te dvije vrhunske prezentacije protiv engleske Aston Ville. Ti su nastupi pobrali dodatne simpatije nogometnih zaljubljenika diljem Europe i u Europi se govorilo o malom „Davidu“ koji je sposoban pobijediti „Golijata“. Zrinjski je nogometno sve priznatija momčad u Europi, a tome je pridonio i planetarni status Luke Modrića pa se dresovi s lentom iz vremena dok je Luka Modrić nastupao za mostarskog prvaka danas prodaju diljem svijeta.

Danas se o Zrinjskom priča s poštovanjem, kao o sinonimu za sportski uspjeh u jako ograničenim uvjetima, kao o klubu koji osvaja svojim marketingom i kao o klubu čija navijačka baza raste iz dana u dan.

Iako gradski i mostarski, Zrinjski je u isto vrijeme i hercegovački, ali i hrvatski klub. Da se razumijemo, on je to oduvijek i bio, ali je nepobitna činjenica da se za Zrinjski navija van Mostara i van Hercegovine. Sa Zrinjskim se poistovjećuje sve više Hrvata pa se slobodno može pričati o klubu koji nadilazi gradske, županijske i regionalne granice. Razumijete značaj.

Vratimo se sada još jednom na početak teksta, miris Cirkusa i temu koja nikad nije prestala biti aktualna i važna.

A TI SE BORI..

Dok Zrinjski polako plovi prema novim europskim susretima i sudarima sa velikanima europskog nogometa, stadion je i dalje bliži Embel Rivi negoli stadionu kakvog zaslužuje daleko najuspješniji sportski kolektiv grada. Nogometni kolektiv, naglašavam nogometni, što znači – kolektiv koji se natječe u sportu kojeg danas nazivaju najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Nogomet je danas, kako u svijetu tako i Mostaru najgledaniji, najprimamljiviji i najuzbudljiviji od svih sportova. Zato, oprostit ćete mi, uz dužno poštovanje – košarku, rukomet, plivanje karate, tavlu, stolni tenis i ostale sportove ne možemo i nećemo dovoditi u istu ravan.

Kad su, sad već davne zime 2023. godine čelnici Zrinjskog najavili pa potom i srušili legendarnu “Tribinu Stajanje” nisam imao prevelika očekivanja, pogotovo kad su pred javnost iznijeli činjenicu da će ukupni projekt koštati otprilike 14 milijuna KM. Svjestan društva i modela u kojem egzistira klub, nadao sam se da će klub dobiti podršku šire zajednice, grada, županije, države, matice nam Hrvatske – u prijevodu – podršku svih sfera društva. Volio bih da na tu podršku klub ne mora računati i da sve može napraviti sam, ali živimo u Bosni i Hercegovini, državi koja je gledano po BDP-u na samom dnu europske liste i koju ekonomski možemo usporediti još samo s Kosovom, Srbijom i Albanijom. Svima drugima već dugo dobrano gledamo u leđa.

Dakle, suludo je očekivati da klub sam sebi napravi stadion, ali legitimno je postaviti pitanje je li se u prethodnih pet ili deset godina moglo uložiti više novca od onog uloženog iznosa koji je bio dovoljan za dobivanje UEFA-ine licence. Nema sumnje da je rezultat bitan, ali navijači se s pravom pitaju i je li od onih na plaće potrošenih 7.309.842 maraka bar 300.000 moglo biti odvojeno za stadion. No, u odnosu klub i stadion najveće kritike usmjerene su na nedostatak jasne komunikacije prema navijačima. Do predstavljanja trenera Igora Štimca, o tome nismo mogli čuti ništa. Kritike su usmjerene i na konkretnije planiranje samog projekta pa konačni izgled tribine znaju valjda znaju samo članovi uprave kluba.

Zašto klub ne bi izašao u javnost i pozvao navijače, ali i ostale subjekte da pomognu u izgradnji tribine? Postoji najmanje tisuću sličnih primjera i modela koji su uspjeli, čak i u nekim manjim državama i sredinama od Mostara.

Ostatak kritika, odnosno glavnina kritika usmjerena je na one koji bi trebali prepoznati važnost ovog projekta, važnost Zrinjskog i važnost ovog grada i naše zajednice.

Kako je na predstavljanju novog trenera istaknuo dopredsjednik kluba Danko Šulenta, Zrinjski je dosad od razina vlasti dobio nešto više od 1.500.000 KM, što je bilo dovoljno (o ovome bi se dalo raspravljati s ljudima iz struke) za dosadašnje radove na stadionu. S druge strane, ukoliko ćemo ove navode staviti u kontekst izgradnje drugih stadiona, sarajevski klub(ovi) samo od županije dobivaju po nekoliko milijuna konvertibilnih maraka.

Naše županijske i gradske vlasti očito teško prepoznaju važnost projekta nove tribine, odnosno stadiona na kojem igra najuspješniji nogometni kolektiv grada, županije i države. Mogli bismo i o pravednosti i prioritetima. O tome je li dodjela sredstava s različitih razina pravedna ne treba ni raspravljati, ali vrijedi istaknuti da se i ono malo novca ravnopravno dijeli između klubova koji se po rezultatima, ali i prema svemu drugom ne mogu ni usporediti. Ma ni stati u istu rečenicu! Nećemo biti zluradi, ali legitimno je postaviti i pitanje puni li gradsku (i druge) blagajnu klub koji evo već redovno igra u Europi ili neki sportski kolektivi, mahom drugoligaši, zbog kojih se grade bazeni i dvorane. Naravno da Mostar treba dvoranu i bazen, ali prije svega ostalog treba i reprezentativan stadion kakav zaslužuje HŠK Zrinjski Mostar.

Istaknuto ne predstavlja samo kritiku, nego i poziv na preispitivanje prioriteta pred ove europske susrete koje će sigurno pohoditi ljudi čije će slike puniti novinske stupce. Svi oni će i ove jeseni doći na stadion, uslikati se iz lože smještene na zapadnoj tribini te će zadovoljno promatrati novu promociju kluba, grada i države. Ostali ćemo, tamo kad dođu „novembar i decembar” opet kisnuti zbog Zrinjskog i iz godine u godinu ponavljati isto: „Kad će ta tribina“, „kad će taj stadion“? Nemojte misliti da je nama teško kisnuti zbog Zrinjskog, ali nam je teško gledati i slušati prazna obećanja, pogrešne prioritete i puna usta Zrinjskog kad se slave titule i susreti u Europi.

Zrinjski nije običan klub i to nikad neće biti. Zrinjski je simbol jednog naroda, jedne žrtve koja nije trajala pet, deset ili petnaest godina. Simbol je žrtve koja je trajala gotovo pet desetljeća i koja je branjena krvlju. Možda ovo zvuči malo pretenciozno, ali je uistinu tako. Danas je Hrvatski športski klub Zrinjski Mostar klub koji nadilazi sve društvene, klasne i političke podjele, stoga je njegova važnost neusporedivo veća od svake druge institucije ovog društva. Zrinjski je danas vezivno tkivo našeg naroda. To bi trebali prepoznati i u Hrvatskoj pa umjesto milijuna eura koji se godišnje potroše na raznorazne bezimene udruge i folklorna društva, novac bi se trebao usmjeriti tamo gdje i troše najviše novca pred svake izbore. U Mostar.

Zbog svega toga, a zbog i svega što dolazi i što nosi budućnost, dok ove jeseni iz svečane lože gledate velike europske momčadi, podignite pogled i na one stubove preko puta pa onda na tren spustite pogled i na navijače lijevo od vas, pa onda i na čitavu tribinu. To je Zrinjski, to je snaga ovog kluba. To je srž ovog pokreta oko kojeg ovog društvo nema podijeljenih mišljenja. Ovo društvo, što god vi mislili o njemu i kakvo god bilo, želi samo jak i uspješan Zrinjski. Zrinjski ima rezultate, ali ovaj Zrinjski ne samo da zaslužuje uvjetnu tribinu, nego i uvjetan stadion sa svim pratećim sadržajima kakve imaju svi moderni stadioni u Europi. To zaslužuju ljudi ovog grada, ovog kluba i ovog pokreta.

Kolumna je napisana s iskrenim uvjerenjem da je ovo posljednja europska sezona na kojoj ćemo gledati trebamo li nositi kišne kabanice na utakmice. S nadom i uvjerenjem da ćemo već od sezone 2026/27. s pivom u ruci umjesto kabanicom na glavi gledati nove europske susrete za kraj možemo poručiti samo jedno:

Ne podcjenjujte snagu ovog pokreta, ne podcjenjujte važnost ovog pokreta!

Ako to i ne bude tako, bit ćemo na istom mjestu gdje i danas, jučer i godinama unazad. Na stadionu, uz naš Zrinjski. Ovog puta glasniji nego prije.

..SA STAJANJA PJESMA DOK SE ORI!!