Posts in category: Navijačke priče

U zemlji u kojoj se mnogi mediji, a prvenstveno oni sarajevski, slavodobitno hvale kako su jako objektivni i kako su u stalnoj potrazi za pravdom i istinom danas se u Mostaru dogodio svojevrsni presedan po pitanju tretiranja te objektivnosti. Jedan nogometni klub odlučio je toj “sarajevskoj objektivnosti” reći – “Hvala i doviđenja”. Konkretno, HŠK Zrinjski Mostar se zahvalio objektivnosti koja je prštala iz pera čaršijskih piskarala koji iza portala Sportsport.ba siju mržnju i koji su nebrojeno puta mrzilački, huškački, tendenciozno i pristrano komentirali (a ne medijski izvještavali) najuspješniji nogometni kolektiv u zemlji Bosni i Hercegovini. Iz kluba su još i bili pristojni u odgovoru.

No, treba biti jasan i precizan te reći kako “neprofesionalnost, neobjektivnost, pristranost, neodgovornost i obmanjivanje javnosti” nisu samo odlika prethodno navedenog portala nego i ostalih sarajevskih “medija” koji si već godinama daju za pravo da budu moralne i sve druge vertikale ovog, nazovimo ga, društva. Oni si sve ove godine zapravo daju za pravo da su samo oni jedini ispravni tumači svega onog što se događa u BiH, i to ne samo na sportskim i nogometnim terenima. 

Prije nego napišemo koju riječ o sarajevskim ublehama i ublehašima kratko ćemo proći kroz nekoliko događaja koji su se dogodili u posljednje vrijeme. Prisjetimo se samo tendencioznih naslova i govora mržnje tijekom nasilne krađe transparenata navijača Zrinjskog, pa iste te usporedimo s naslovima u identičnoj akciji u kojoj su navijači Zrinjskog oduzeli transparente druge strane. Sjetimo se samo nekorektnih izvještavanja i tendencioznih teorija kod afere “dronovi i kiseline”. Ne treba ići daleko u prošlost ni da se sjetimo da su isti ti mediji  doslovno lagali i raspirivali mržnju nakon incidenta krajem susreta u srazu Zrinjskog i Veleža. Svemu tome, a i puno više od toga svjedočili smo u zadnjih nešto više od pola godine. Ovdje ne treba ni spominjati mržnju koja se prosipa u komentarima sarajevskih medija pa je se sasvim legitimno ponekad i zapitati s kakvim to ljudima dijelimo zemlju. U godinama koje su prethodile mali je milijun primjera u kojima je objektivnost sarajevskih medija zasjala punom jačinom, a autoru ovog teksta u pamćenje su posebno urezane scene sa susreta u Mostaru kad su navijači jednog sarajevskog premijerligaša s gornje tribine stadiona HŠK Zrinjski bakljama gađali žene i djecu. Tada smo na djelu vidjeli svu raskoš novinarskog talenta sarajevskih čaršijskih piskarala. Mogli bi do u nedogled, a nema potrebe.

Sarajevska ubleha

Parafrazirat ću dijelom meni nepoznatog autora s jednog mostarskog portala. Konkretno, čitav taj medijski narativ koji se godinama i desetljećima plasira iz Sarajeva je zapravo čista ubleha. Ubleha je to na kojoj počivaju svi sarajevski mediji i to je zapravo ubleha o Bosni i Hercegovini koja to nije. Ubleha je to i o Federaciji BiH i o Sarajevu koje to odavno nije. Svi njihovi stavovi, medijska tumačenja, komentari, ocjene i “moralni istupi” sastoje se od uvjerenja da postoji samo jedna mjera za Bosnu i Hercegovinu, jedan aršin po kojem se određuje što je u Bosni i Hercegovini dobro, a što je u Bosni i Hercegovini loše, te tko su dobri, a tko loši momci u ovoj zemlji. Ubleha o građanima, ubleha o Bosancima i Hercegovcima koji kao opareni svi kao jedan skaču na spomen svega onog što se protivi njihovoj viziji kako bi trebala izgledati samo njihova Bosna i Hercegovina.

Ubleha u kojoj sarajevska čaršija i njima draga armija predstavljaju anđeoske snage bez ikakvog grijeha, dok svi oni koji se usude misliti drugačije dolaze iz devetog kruga pakla. Ubleha je to koja se uspješno prodaje sve ove godine dijelu građana, ali koja je još uvijek samo to što je oduvijek i bila – ubleha. Na toj se ublehi, nažalost, uporno pokušava graditi budućnost ove zemlje.

I zato nakon svih ovih godina i sve to ostaje to što stvarno i jeste – paralelna stvarnost, koja postoji samo u sarajevskim glavama i medijima koji žive na toj liniji. Ubleha je to koju su sarajevski mediji prenijeli i pokušavaju prenijeti nažalost i na sportske terene. I zato smo se i dotaknuli ove teme. Prvenstveno radi Zrinjskog. No, u svom glavinjanju i pisanju vlastitih istina zaboravljaju da uz istinu idu i činjenice i da je ona ustaljena fraza “sto puta ponovljena laž postat će istina” ipak samo isprazna fraza. Prijatelj istine je vrijeme, a godine silovanja istine polako ih sustižu. Uz istinu dolaze i posljedice. Zrinjski se odlučio na prvu u nizu posljedica koje dolaze kao kazna za neistinu. Zrinjski sigurno neće biti jedini.

Uzalud vam trud svirači

Unatoč svim neistinama, mržnji, tendencioznim i neargumentiranim pisanjima medijska slika Zrinjskog bolja je nego ikad prije. Pobjeda protiv Alkmaara, sjajan nastup u dvomeču protiv A. Ville i veličanstvena izdanja navijača poslala su u svijetu sjajnu sliku o Zrinjskom, Mostarcima, Mostaru i svim drugim navijačima Zrinjskog. Uz to, piskaranja sarajevskog pašaluka bitna su k’o lanjski snijeg na Trebeviću, ali ipak im se treba posvetiti koji redak čisto kako nekom normalom čovjeku u BiH (ili ne daj Bože još gore normalnom čovjeku i uz to navijaču Zrinjskog) ne bi palo napamet otvoriti te portale ili još gore i komentirati na istim.

Za kraj, a ne manje važno, želimo istaknuti da se ovaj mali internet kutak navijača i simpatizera Zrinjskog ne financira od klikova, a ako smatrate da to nije važno, pitajte piskarala koja godinama siju mržnju upravo radi klikova.  

Hvala i doviđenja!

Presedani kada je u pitanju postupanje policije s navijačima nikako ne zaobilaze Bosnu i Hercegovinu. Dopustite nam, bit’ ćemo još precizniji i kazati da se radi isključivo o represiji nad navijačima Hrvatskog športskog kluba Zrinjski – Ultrasima.

Kako bismo prije svega otklonili sumnju da se radi o ‘nesposobnosti’ organa reda i mira, podsjetimo da su samo posljednjih godina u Mostaru, Sarajevu, Zenici i Banjaluci odigravane utakmice europskih natjecanja u kojima su gostujuće ekipe redovito imale podršku svojih navijača, a nerijetko se radilo o brojkama od više stotina gostujućih navijača koji su u Bosnu i Hercegovinu dolazili na različite načine.

Zabrane ulaska na stadion, oduzimanje šalova i maltretiranje navijača tada nismo vidjeli. Čemu se tako ponašati prema “našima”? Nema potrebe, vrijedi premisa – navijači su krivi. Pogotovo ako su “naši”. Tako su (prek)jučer mnogobrojni portali, koje smo već više puta spominjali u svojim objavama, oni isti portali zbog čijih je malicioznih tekstova sam Klub istupao u javnosti, ponovno svjetlosnom brzinom prenijeli netočne i krajnje opasne tvrdnje o razlozima iz kojih je Ultrasima PONOVNO uskraćeno prisustvo na stadionima gdje igra Zrinjski.

Ono što zabrinjava je da nitko ne postavlja pitanje izvora informacija niti točnosti istih, no svjedoci smo kako je sve više takvih copy/paste senzacionalističkih tekstova u čije namjere nažalost moramo upozoriti. Kako bismo stvari stavili u pravi kontekst, XY broj navijača je platio prijevoz, organizirao isti, eventualno uzeo slobodan dan na poslu , u krajnjem slučaju našao način da radnim danom bodri voljeni Klub na gostovanju. Potom je od strane XY osobe/osoba (u ime institucije/organa) naređeno nečovječno postupanje s navijačima iz nepoznatog razloga, odnosno povratak u trenutku kada su navijači već stigli pred stadion. Da, teško je zamisliti da se takvo što može dogoditi kada na snazi nisu ‘zabrane ili ograničenja kretanja’, ali zasigurno je zanimljivo uočiti uzorak gdje je jedan čimbenik nepromjenjiv-Ultrasi. U slučajnosti u ovoj državi više ne vjerujemo.

Unatoč zabranama, ni prvim niti zadnjim, Ultrasi će i dalje beskompromisno ‘gaziti’ kilometre bodreći Zrinjski, no ostaje pitanje manjka odgovornosti, ozbiljnosti i poštovanja prema posljednjima koji drže nogomet u Bosni i Hercegovini živim. Zanimljivo bi bilo vidjeti reakciju bosanskohercegovačkih medija, odnosno većine njih, kada bi se u Mostaru ovako postupilo s navijačima primjerice FK Sarajevo ili FK Željezničara. Bismo li danas čitali hvalospjeve o navijačima i prodike nadležnim organima koji istima brane ulazak na stadion sa ŠALOVIMA? Bismo li danas pozivali nadležne na odgovornost? Bismo li zahtijevali objašnjenja i vršili medijski pritisak? Odgovor znate i sami.

Sve ovo djeluje kao da je osnažilo simbiozu između Kluba i najvatrenijih navijača, kao i simpatizera HŠK Zrinjski. Stoga, kako drukčije najaviti utakmicu u Posušju nego pozivom svima onima koji su bili dio grupe ili će tek postati dijelom iste da zajedno s Ultrasima napune gostujući sektor i pjesmom vode Zrinjski do nove pobjede. Stanite rame uz rame protiv represije, podignite ruke i zapjevajte pjesmu voljenom gradu i klubu.

Kako će HŠK Zrinjski postupiti u odnosu na očiglednu represiju nad svojim navijačima, a pogotovo na zlonamjerne internetske članke, ostaje za vidjeti. Hoće li sve ostati na priopćenjima ili će se klub napokon obračunati s onima koji ga konstantno blate? Jedno je neupitno, podrška navijača bit će i bolja, a od Kluba traži se vrlo malo, predanost, obraz I volja!

Nogomet se odavno, a posebice u Bosni i Hercegovini, ne igra zbog navijača. No, to ne znači da se treba igrati bez navijača.

ZRINJSKI – TO SMO MI!

Kolovoz. Rijeke navijača koje se po užarenom betonu slijevaju prema stadionu HŠK Zrinjski mogu značiti samo jedno. Plemići su i dalje “živi” u Europi.

Navijači Zrinjskog godinama su proklinjali rana europska ispadanja i sanjali o grupnoj fazi. Klub je u mandatu Sergeja Jakirovića došao nadomak tog sna. U Bratislavi su ih protiv Slovana do povijesnog uspjeha dijelile doslovno sekunde, a onda se u 122. minuti ukazao prokleti Eric Ramirez. Raspucavanje s bijele točke bilo je samo formalnost.

Dok su domaći navijači radosno napuštali Tehelne Pole, navijači Zrinjskog morali su čekati da se stadion isprazni. Tišina je vladala među Mostarcima koji su u velikom broju stigli u Bratislavu, a tuga i bol osjetili su se u zraku.

“Riječi su mi prazne, nisu dovoljne…”, začulo se nečije tiho pjevanje u masi. Ubrzo su se priključili i ostali, a tiha pjesma nastavila se i na izlasku sa stadiona dok su zbunjeni Slovaci gledali “lude” Mostarce, čiji je klub upravo pretrpio nevjerojatan poraz, kako pjevaju: “pjesme moje lažu, ja više volim te, više od par strofa, više od sebe”.

Svi oni koji su prije točno dvije godine bili u Bratislavi sigurno se naježe pri sjećanju na ove scene, a sve to na naplatu je stiglo godinu dana kasnije.

Zrinjski je pod vodstvom Krunoslava Rendulića ostvario povijesni uspjeh i plasirao se u grupnu fazu Konferencijske lige. Tamo su dobili grupu u rangu Europske lige i dok su razni kvazi stručnjaci očekivali sramoćenje Zrinjskog, Plemići su im još jednom dokazali suprotno. U prvom kolu priredili su veliku senzaciju kada su u drugom poluvremenu okrenuli 0:3 protiv AZ Alkmaara. Slike velikog slavlja igrača i navijača, te zbunjenih lica gostiju obišle su svijet, a neka poznata trenerska imena postala su predmetom sprdnje zbog svojih izjava na račun Zrinjskog.

Slijedilo je gostovanje kod Aston Ville, a dok su određeni sarajevski ugostiteljski objekti nudili besplatna pića svaki put kada Zrinjski primi gol, Mostarci su se u sjajnom izdanju pokazali i na terenu i na tribinama, te još jednom oduševili nogometni svijet. Pred kraj utakmice nedostajalo je sportske sreće, kao i u domaćoj utakmici protiv Legije kada su milimetri odlučili pobjednika. Kraj prvog izleta u grupnu fazu nije se mogao bolje zaključiti od punog stadiona u Mostaru, sjajnog navijanja i Aston Ville koja je u posljednjim minutama zadržavala igru kako ne bi izgubila od Zrinjskog!

Ono što je u prošlosti moramo ostaviti iza nas i iz toga izvući lekciju. Najvažnija od njih zasigurno nam je svima poznata – pobjednički mentalitet i vjetar u leđa s tribina dobitna su kombinacija pa čak i onda kad je s druge strane moćni AZ Alkmaar ili pak Aston Villa. Bitni su isključivo sadašnjost i uvjeti koje stvaramo za pozitivnu budućnost. Predstojećeg četvrtka imamo samo jedan zadatak, a koji možemo ispuniti isključivo zajedno.

Pokažimo po tko zna koji put stvarno značenje stihova “I kad izgube i kad pobijede..” jer navijači Zrinjskog nisu nikad bili navijači isključivo rezultata, a na igračima je da opravdaju utkani slogan na dresu koji jasno kazuje “Život i više”. Vrijeme je da ovih nekoliko dana pred utakmicu provedemo animirajući sve Zrinjevce i stvarajući pozitivno ozračje pred četvrtak i nadolazeći okršaj u Posušju u domaćem prvenstvu, a svim “promašenim” taktikama, izmjenama, postavkama i ostalim manama možemo se baviti na prvenstvenoj pauzi koja nam slijedi uskoro.

Još jednom smo u prilici Europi pokazati što je HŠK Zrinjski!

HŠK Zrinjski je svako “Igraj do kraja” kad’ nam treba gol u 90. minuti, svako “Riječi su mi prazne..” kada poraz zaboli i kada ne možeš ni otići kući s tribine, svako “Gdje god igrao..” dok razmišljaš koliko si prijevoznih sredstava promijenio do destinacije na kojoj Zrinjski igra, svako “Zajedno sve ove godine..” kad pogledaš čovjeka do sebe i shvatiš da trenuci provedeni svih ovih godina nekad su sreća, nekad razočaranje, no sve to smisao pronalazi u kultnoj “Ne pitaj, ne znam koja je godina, provedena uz prijatelje..”.

Zrinjski – to smo MI.

Ti koji si bježao iz škole srijedom da bi stigao na osminu finala Kupa, koji si se iskradao iz doma da bi stigao na Grbavicu subotom, ti koji si smjenu na poslu zamijenio da bi “odradio” Bihać u Kupu, ti koji si najljepše očinske trenutke doživljavao sa svojim djetetom na stadionu. Zrinjski ste svi vi raseljeni Zrinjevci po svijetu koji ste odavde otišli u potrazi za boljim sutra i čija lica rado gledamo, nažalost ne tako često. Zrinjski ste i svi vi “malci” koji ćete danas-sutra postati nova pokretačka snaga našeg grada. Svi vi koji danas u Bilbiju, Jakovljevića, Kiša i ostatak družine gledate kao na svoje superheroje, ali i svi vi koji vlastitu djecu i unučad upoznajete s našim posebnim svijetom. Svijetom nogometa, svijetom ljubavi koja ti se ne može uzvratiti, svijetom HŠK Zrinjski. Zato kada čuješ pjesmu iz Sektora A, ustani se, podrži! Osjeti. Pjevaj. Plješći. Motiviraj onog do sebe. Podigni čitav sektor na noge. Nemoj to uraditi zbog sebe. Uradi to zbog svih iznad nabrojanih. Zbog Zrinjskog!

Zato, ovog četvrtka, Zapad – na noge!

Upravi i igračima zajedno sa stručnim stožerom nemamo što drugo poručiti osim da ostave zadnji atom snage na terenu, osvjetlaju obraz Kluba znajući da će imati vjetar u leđa s tribina bez obzira na rezultat na semaforu. I ranije smo znali biti rezultatski poraženi, ali nikada duhom. Ispadanje u Europi od bogatijih, tehnički potkovanijih, takoreći kvalitetnijih, nikada nije bio problem. Problem je nedostatak zalaganja, manjak trke, žara. Manjak duela, agresivnosti, požrtvovnosti. Sve što tražimo su tri ključne riječi: predanost, obraz i volja!

Sjećamo se rado prve titule, prvog osvojenog Kupa, prve europske utakmice, prve duple krune, prvog ulaska u grupnu fazu pa se pitamo zašto ne poduzeti sve što možemo da bismo ponovno dosegnuli te visine i osjetili te emocije?

Kolovoz. Rijeke navijača koje se po užarenom betonu slijevaju prema stadionu HŠK Zrinjski mogu značiti samo jedno. Plemići su i dalje “živi” u Europi. Svima pri ulasku na tribinu kroz glavu prolazi ona najvažnija misao:

IGRAJTE SRCEM BIJELI PLEMIĆI!

U moru nekakvih kulturnih događanja, različitih ‘kultura’ i nekultura, kvazikultura, kulturoloških promjena i razlika, u Mostaru se kroz posljednjih 30 godina oblikovala istinska supkultura koja kroz sve ove godine nije mijenjala narativ svoje priče i ideale iza kojih stoji od 1994. godine pa sve do danas.

Ovog tjedna mostarski Ultrasi obilježavaju 30 godina od svog osnivanja, a nakon pobjede protiv banjalučkog Borca, svi navijači Zrinjskog i dalje mogu potajno sanjati i nadati se novoj odbrani titule prvaka države. Sami jubilej Ultrasa  dovoljna je pozivnica svima da već u ponedjeljak od 18:00 stanu rame uz rame uz Ultrase u sektoru A i daju podršku Zrinjskom u nastavku lova na prvo mjesto.

Kako kaže i sami naslov ovog članka, isti je posvećen svim Ultrasima, kako aktivnim, tako i onima koji su nekad bili dijelom grupe koja se prošle godine oprostila od kultne ‘Tribine Stajanje’. Posebice je ovaj članak posvećen onima koji nisu više s nama, a koračali su jedni uz druge istim putem, bodreći Zrinjski ma gdje god igrao.

Medijski narativ

Ovakve “okrugle” obljetnice zasigurno bude mnoge uspomene s obzirom da predstavljaju određenu prekretnicu, o čemu god da se radilo, a kamoli kad se radi o navijačkoj skupini kroz koju godinama prolazi ogroman broj ljudi. Oni koji se tu zadrže njeguju ideju zajedništva, gradnje i opstojnosti identiteta grupe.  Beskompromisno daju ruku u vatru jedni za druge bez obzira na okolnosti. Ova ideja ostala je netaknuta od samih početaka rada grupe bez obzira na različita podapinjanja i podmetanja od strane onih kojima je Zrinjski zajedno s Ultrasima trn u oku. Mediji su danas više od sredstva informiranja, neki bi rekli sredstvo manipuliranja. Senzacionalistički ‘clickbait’ naslovi, neizostavne reklame, kojekave ‘stručne analize’ i samopromocija ‘stručnih analitičara’, neprovjerene informacije, anonimni komentari i manjak istraživačkog novinarstva danas dovode do stvaranja uvriježenog mišljenja javnosti o navijanju kao negativnoj pojavi u društvu. Nekad senzacionalne bakljade, tkz. navijački dekori danas se karakteriziraju devijantnim ponašanjima grupe mladih buntovnika, a odlasci na gostovanja se oslovljavaju nezaposlenošću i besposličarstvom, dok se sve one prave devijantnosti današnjem društvu serviraju kao prihvatljive ili se samo stvari guraju pod tepih – jer to tako nekome odgovara.

O (sup)kulturi ne možete pričati ukoliko ne poznajete materiju i ako vas zanima samo jedna strana priče. Ovu supkulturu nemoguće je izbliza upoznati ukoliko barem jednom niste osjetili energiju pjesme s tribine, ako vas zvuk bubnja barem jednom nije probudio, natjerao da ustanete i zapjevate pjesmu, ako se bar jednom niste odazvali na humanitarni turnir, ako niste bar jednom donirali krv u humanitarnoj akciji ili barem dalje proširili vijest o istoj. Ako niste svog ‘malca’ poveli na utakmicu i pustili ga da sam odluči odrasti uz prijateljstvo, pjesmu, zastave i bubnjeve, onda ni ne možete govoriti o Ultrasima i općenito o navijačkom pokretu. To je sve nemoguće shvatiti ukoliko barem jednom niste zastali ispred nacrtanog grafita i ako niste promislili o dubljoj poruci koja stoji iza podignute parole. Jer, Ultrasi, kao i sam Klub, svojim djelovanjem i porukama koje odašilju u ovako posloženom društvu, barem one neutralne promatrače potiču na promišljanje, ali još bitnije, na vlastito djelovanje i aktivizam.

U pogrešnom društvu – pravi pokret

Nama se iz ove perspektive, čini kako u našem Mostaru ima puno onih koji čekaju da ostali poduzmu prvi korak, ne želeći podsticati promjene, skrivajući se iza tipkovnica i pametnih mobitela, niti vjeruju kako mogu biti pokretači promjena nabolje u gradu niti motor današnjeg društva. Na drugoj strani, imamo Ultrase koji su dokazali da su motor društva, pozitivni impuls grada i pokretači promjena, koliko god to neki htjeli priznati ili ne.

Pokret koji je inkluzivan i u kojem su svi dobrodošli ukoliko u isti ulaze čistog obraza i srca, ali isto tako pokret nemilosrdan prema onima koji pokušaju opstruirati rad i napredak grupe i Kluba. Pokret koji članove uči preuzimanju odgovornosti prema stavovima koje grupa zastupa, obilježjima kojima se grupa predstavlja, ali isto tako iskrenom prijateljstvu i bezuvjetnom povjerenju u osobu koja stoji pored tebe. Danas, u vremenima kad su se Ultrasi prisilno vratili na Tribinu Zapad i samim time svim znatiželjnicima došli nešto bliže (a pogotovo onim najmlađima), jasno je vidljivo kako sve više mladih prilazi kopu, počinje navijati i pratiti Zrinjski na gostovanjima. Ultrasi su svojim kontinuiranim radom kako na tribini, tako i van iste, Zrinjskom učvrstili navijački primat u Mostaru, ali i širem dijelu Hercegovine tako da danas djeca našeg grada odrastaju uz “Jednoga dana kada prođe sve..” i “Zajedno sve ove godine, kroz pobjede i kroz poraze..”.

No, rad Ultrasa nije uvijek bio jednostavan, prolazeći kroz različite banalne zabrane odlaska na gostovanja, vraćanja s istih, COVID-19 period, represija, neosnovana uhićenja pa sve do postavljanja ograde na kultnom Stajanju, Ultrasi su usprkos svim tim, ali i ostalim preprekama, uvijek uspješno pronalazili način konkretnog pružanja podrške Klubu i svojim članovima. Od gostovanja u Krupi na Vrbasu, Kaknju, Gradačcu, Bihaću, Orašju i Prijedoru pa sve do Vallette, Kopavogura, Malmoa, Yerevana, Bratislave, Burgasa i Birminghama tanka je rezultatska granica! No, Ultrasi su kroz ovih 30 godina prelazili sve one geografske granice, ‘gazili’ kilometre koristeći se svim mogućim prijevoznim sredstvima, pratili i bodrili Zrinjski iz tjedna u tjedan, bez obzira na rezultate, ime protivnika , satnicu i dan, vodeći se samo jednom mišlju – IGRA ZRINJSKI.

Jučer, danas i sutra

Ime HŠK Zrinjski nikada neće nestati, a dok je Zrinjskog bit’ će i Ultrasa, ali i obrnuto, jer se radi o savršenoj koheziji kluba i navijača koji su isti više puta (o)branili od domaćih, ali i stranih “lešinara” koji su svoje ime i karijere pokušali graditi nauštrb dobrobiti kluba. Danas, zajedno s rezultatskim ostvarenjima Zrinjskog, kvalitativno i kvantitativno su rasla i izdanja Ultrasa, a samo ustrajnim zajedničkim radom, mogu se ostvariti nastojanja proširivanja navijačke baze diljem Hercegovine (i dalje). Ono što su prijašnje generacije ostavile u naslijeđe treba poštovati i truditi se vlastitim radom nadograditi tu ostavštinu kako bismo našoj djeci ostavili što bolje temelje da sutra upravo oni budu pokretači promjena u današnjem pasivnom društvu. Ultrasi su se možda oprostili od ‘Stajanja’, ali moto grupe uvijek ostaje isti bez obzira odakle navijali za Zrinjski. Stajanje svojim izgledom  nikad nije izgledalo primamljivo niti moderno, no Ultrasi su od betonske tribine, ograđene željeznim šipkama i okružene zaraslom travom, malo pomalo stvarali, na kraju i stvorili dom koji je odgojio mnoge generacije navijača Zrinjskog. HŠK Zrinjski nije samo nogometni klub, to je kamen temeljac našeg društva koji oko sebe okuplja zaljubljenike u ovaj klub iz najrazličitijih životnih sfera, a Ultrasi su najbolje utjelovljenje svega navedenog. Na nama je da nastavimo koračati utabanim putem ,jačati lokalpatriotizam, vjeru u svoje ljude, svoju zajednicu i svoj grad te da ispod svih onih zastava što vijore zajedno podignemo ruke i nastavimo pjevati naše pjesme.

Ultrasi ponovno čine prvi korak ,stoga smo, u duhu ovih navoda, slobodni prenijeti da KN Ultras – Zrinjski Mostar poziva sve generacije Ultrasa, prijatelje kluba i grupe na proslavu 30. rođendana grupe, koja će se održati u nekadašnjem Pink Pantheru (Vukovarska ulica), u srijedu, 10.4., sa početkom u 19:30.

Ovim putem, ekipa portala TheNobles želi sretan 30. rođendan KN Ultras-Zrinjski Mostar!

TRIDESET GODINA I VIŠE,

ULTRAS TEBI PJESME PIŠE!

Trebalo nam je malo više mira. Mi koji smo zaraženi istim virusom tjednima smo izbjegavali razgovor o najdražoj temi. Umirili smo se kao priroda pred oluju.

Fokus se svima polako vraća na mjesto. Ali, neće samo početi igre, nego će početi i “igrice”. Znam da će novinarski crvi početi s manipulacijama i spinovima, pa čak da će i određene strukture raditi na štetu našeg kluba.

Znam da će fokus i reakcija nas navijača biti na razini. Ultrasi će svi tu negativnu energiju usisati. Oni to znaju, oni su za to obučeni. Znam da će i ova naša mala ali ipak jaka i otporna grupica medija znati opisati i secirati svaki takav događaj, ali najvažnije da su na to spremni prvenstveno igrači, koji za razliku od nas ne smiju dopustiti da im to poremeti fokus. Tu je ključna – uprava kluba.

Oni su ti koji svaki taj potez moraju predvidjeti, pokušati spriječiti, ako je potrebno i javno prozvati – sve da bi sačuvali fokus momčadi na skupljanju bodova. Dakle, čeka nas teška borba, borba u kojoj se sredstva neće birati.

A, mi ćemo zajedno voziti se “Cestom mira i pobjeda”, prelaziti tisuće i tisuće kilometara po magli, snijegu, kiši, ledu, suncu. Tamo gdje će nam svaka dlaka biti nakostriješena, u glavi će nam kuhati, a leptirići ludovati po abdomenu.

Jer i ta deveta titula će biti još jedan trenutak u vječnosti, baš kao i sve do sada.