Nakon Grbića, Vukančića i Ćuze, Zrinjski je blizu još jednog pojačanja – a ovog puta riječ je o golmanskoj poziciji. Prema pouzdanim informacijama, u redove Plemića trebao bi stići Antonio Đaković, hrvatski vratar koji dolazi kao slobodan igrač nakon isteka ugovora s HNK Vukovar 1991.
Đaković je rođen 12. lipnja 2001. godine u Šibeniku, visok je 192 centimetra, a nogometne korake počeo je praviti u HNK Šibenik, matičnom klubu iz rodnoga grada. Tijekom razvoja karijere nalazio se i na posudbama u Zagori te Cibaliji, gdje je skupljao dragocjeno iskustvo. Zapažene partije za Šibenik otvorile su mu vrata transfera u Vukovar, kamo je prešao 2025. godine. U protekloj sezoni zabilježio je šest nastupa za vukovarski klub. Prije dvije sezone slovio je kao jedan od najboljih mladih vratara u Hrvatskoj.
Dolaskom Đakovića, Zrinjski bi trebao dobiti ozbiljnu konkurenciju na golu. Prema dostupnim informacijama, Goran Karačić ostaje u klubu, dok je situacija oko Sajke i Ljubića i dalje neizvjesna – obojica su, čini se, bliže odlasku nego nastavku suradnje s mostarskim velikanom.
Devetnaesto izdanje malonogometnog turnira “Volim te bola’!” u organizaciji KN Ultras-Zrinjski Mostar počinje u četvrtak, a da se sprema nešto posebno – dovoljno govori naslovna fotografija ovog članka.
Ne radi se o umijeću farbanja igrališta niti tribina, nego o tome kako u zbilji izgleda poslovica: “Kad se ruke slože, sve se može”.
Postavljanjem stolica i prikladnim uređivanjem tribine odrađen je tek prvi korak prema ostvarivanju zajedničkog cilja – kvalitetnog druženja svih onih kojima je crvena lenta u srcu. Tribina igrališta iza Desete osnovne škole u potpuno novom ruhu jasan je pokazatelj u kojem smjeru Ultrasi idu, konstantno ulažući napore da se sudionicima, ali i svim posjetiteljima turnira omogući potpuni ugođaj igranja i gledanja jednog malonogometnog turnira.
Drugi korak, onaj najvažniji, ipak je na vama. Odazovite se ovom pozivu i svojim dolaskom uveličajte tradicionalni malonogometni turnir Volim te bola’.
Posljednji korak ćemo zajedno uraditi u nedjelju kada nas očekuje završnica turnira kojom ćemo prigodno obilježiti kraj još jedne trofejne sezone Zrinjskog.
Podsjećamo kako se kao i dosad, radi o turniru humanitarnog karaktera zbog čega imate još jedan razlog više za dolazak i druženje na otvorenom sa svojim ljudima.
Zrinjski je pobjedom okončao netom završeno prvenstvo, no pod Bijelim brijegom, stadionom HŠK Zrinjski – nema odmora. Danko Šulenta i suradnici rade punom parom i traže se pojačanja za novu sezonu u kojoj će Zrinjski loviti desetu titulu prvaka BiH. Najtrofejnija momčad u BiH i sljedeće sezone za cilj ima naslov prvaka, a glavni kreatori sportske politike Plemića i dalje su jasni – žele što prije dovesti kvalitetna pojačanja u Zrinjski.
Kako saznajemo iz izvora bliskih klubu, sljedećih dana Zrinjski će pojačati dva nova imena. Prvi od njih je Niko Vukančić rođen je 16. veljače 2002. u Hannoveru i njemačko-hrvatski je nogometaš koji igra na poziciji središnjeg braniča. Ljevonogi igrač već je poznat hrvatskoj javnosti, a prošle godine ga se spominjalo u kontekstu pojačanja Rijeke.
Krajem 2025. godine, kao slobodan igrač, priključio se Ulmu koji se borio za opstanak u trećoj ligi, potpisavši ugovor do ljeta 2027. Tamo je ponovo sreo trenera Pavela Dotcheva, pod kojim je radio i u Erzgebirge Aueu. Prema našim informacijama radi se o snažnom obrambenom igrači koji dobro igra i u fazi izgradnje igre.
Drugo pojačanje trebao bi biti Viktor Grbić – 22-godišnji Banjalučanin koji je omladinsku karijeru gradio u njemačkim klubovima, a potpisao je za Rudar Prijedor u kolovozu 2025. Iako po vokaciji desni bočni branič, Grbić pokriva i obje bočne i krilne pozicije i prema prikaznom ove godine u Premijer Ligi trebao bi jako zaoštriti konkurenciju na bekovskim pozicijama. Za njegove usluge zainteresirani su i Borac i Sarajevo, ali čini se da je Zrinjski bio najbrži i najkorektniji.
Što se tiče ostalih pojačanja, spominje se nekoliko provjerenih imena, kao i nekoliko jako zanimljivih mladih igrača s iskustvom igranja 1. HNL. Lista potencijalnih odlazaka jako je duga, a kako saznajemo, od iduće sezone boje Plemića vrlo vjerojatno neće braniti omiljeno lice mostarske publike – Tomislav Kiš.
Samo na osnovu naslova ovog teksta rekli biste da ste promašili portal i da ste pogreškom ‘kliknuli’ na neku radikalniju stranicu koja se olako razmaše epitetima “fašisti”, “mrzitelji države”, “rušitelji poretka” i sličnim.
Jučerašnja druga utakmica Kupa Bosne i Hercegovine bila je ništa drugo nego poraz jedne ideologije. Ne bismo rekli toliko sportske, koliko političke. Ideologije koja je posljednjih 7 dana provela huškajući bošnjačku javnost da u Vrapčićima napravi atmosferu linča, ne sportsku atmosferu kakva priliči finalu Kupa i kakvu smo mogli vidjeti u 90 minuta odigranih na stadionu HŠK Zrinjski. Ideologije koja sve i svakoga tko ne ide uz njen narativ označava nepoželjnim.
Teško nam je zamisliti ovakav scenarij pod Bijelim Brijegom. Goran Karačić je u više navrata tijekom utakmice ometan ubačenim pirotehničkim sredstvima, a čak dva (!!) puta direktno pogođen. Nemanja Bilbija i Kerim Memija su osjetili posljedice ubačenog topovskog udara koji je mogao ozbiljno ozlijediti aktere utakmice na terenu, a tek su se domaći primirili nakon što je sudac utakmice Irfan Peljto poslao igrače u svlačionicu. Vapaji klupskog rukovodstva Veleža koji su od direktnih razgovora s publikom prešli na kratki govor i molbe preko mikrofona dovoljno govore što je uradila medijska mašinerija svojim potpaljivanjem ionako uzavrele atmosfere u Mostaru – htjeli ste, dobili ste.
Masovno se pisalo o uzavreloj atmosferi, ‘horskom’ pjevanju himne Bosne i Hercegovine da bismo dobili apsolutni festival primitivizma okićen jugoslovenskim zastavama, nacionalističkim orgijanjem i pogrdnim parolama izvješenim na vanjskoj strani tribine u Vrapčićima. Nisu to neke duhovite parole koje bi spadale u tradicionalni nogometni folklor, nego se radi o klasičnim izljevima primitivizma koji izgleda zadobivaju uzorak kada su u pitanju opetovane utakmice u mostarskom predgrađu.
“Pušite k**ac bijeli Plemići” jedna je od kreativnijih ideja domaće publike, a ne sumnjamo da bi ‘objektivni’ bh.mediji, u slučaju kad bismo realizaciju slične ideje vidjeli na stadionu HŠK Zrinjski, podivljali i ukazivali međunarodnoj zajednici na ‘povampirene ustaše’ i ‘kvazinositelje europskih vrijednosti’.
Ovako, malo ljiljana, malo Jugoslavije, puna usta ustaša, spominjanja djece i majki. Konačni rezultat? Novo rezultatsko razočaranje, ali danas je već sve po starom jer je spin brigada nikad spremnija.
Nitko danas ne piše o tome da su Ultrasi na svoj dio tribine ulazili i nakon što je sudac označio početak utakmice, ali i da su odstranjeni s tribine prije kraja utakmice pa se postavlja pitanje smisla organizacije dvije utakmice koje realno spadaju u tzv. ‘utakmice visokog rizika.
Ne brinite, o tome nećete čitati, trenutno s naslovnica vrište natpisi o proslavi igrača Zrinjskog na terenu, svađi Bilbije i Rahimića, Štimčevom dobacivanju publici nakon što je očigledno isprovociran najgorim mogućim uvredama, tako da ćete na čitanje nekog objektivnog članka koji ce se dotaknuti nogometa ipak sačekati.
Nećete čitati o pokušaju prekida utakmice, ubacivanju topovskih udara (da je isti ostao na tribini i ozlijedio nekoga, što onda?), nećete čitati ni o tome da Velež u dvije utakmice ipak nije stvorio stopostotne prilike za postizanje pogotka. Danas su bitnije neke druge teme. Navodna smjena trenera se ističe kao prva od mnogih spin tema.
Zrinjski nije igrao blistavo, a vjerujemo da je i rani pogodak djelomično utjecao na inicijalne planove, budući je Velež već od 5.minute bio primoran sustizati dva pogotka zaostatka. Imao je Zrinjski par situacija u kontrama koje nije iskoristio na najbolji način, a posebice se izdvaja prilika Abramovića u posljednjoj minuti prvog poluvremena te kazneni udarac koji nije iskoristio kapetan Bilbija. Sve to je u ovom trenutku manje bitno s obzirom na uvjete i važnost ove utakmice, a povijest će pamtiti samo pobjednike.
Ovim putem čestitamo momčadi HŠK Zrinjski na osvojenom Kupu i ne sumnjamo da ćemo do kraja sezone zajedno slaviti još nekoliko puta i pripremiti se za europske izazove koji nam stižu ovog ljeta. Kadrovi sa proslave dovoljno govore da Mostar živi za Zrinjski i njegove uspjehe, a na svima nama je da taj žar zadržimo i u godinama što dolaze.
Medijima koji su orgijali nad Zrinjskim i njegovim navijačima nakon prve utakmice želimo poručiti kako se iskreno nadamo da će jučerašnje događaje koji su ugrozili apsolutno sve aktere na terenu, prije svega osuditi, a nakon toga da će se organi nogometnog Saveza ozbiljno pozabaviti sa izgredima koji počinju ugrožavati živote i egzistenciju igrača na terenu.
Za one što preferiraju pisati, kmečati i pjevati o ustašama – naše zastave uvijek su iste boje, a vaše?
Kako bi napravili uvertiru za uzvrat i, slobodno možemo reći, utakmicu sezone, nastavit ćemo se baviti statistikom, ovaj put “domaćom”. Tema su, naravno, dueli s Veležom koje smo odigravali u Vrapčićima.
Na spomenutom stadionu naš klub ima ukupno 11 pobjeda od kad se igra zajednička liga, od čega su dvije ostvarene u okviru KUP- a BIH. Prvi put smo u Kupu slavili u uzvratu četvrtfinala, u proljeće 2015. godine. Prvi susret završio se remijem (2-2), kojeg je vodio trener Mišo Krstičević, koji je nakon spomenute utakmice “digao sidro”, pa je u uzvratu momčad vodio Dalibor Cvitanović, a “Plemići” su slavili s 0-2, pogocima Pere Stojkića i Steve Nikolića.
Drugi sraz u Kupu dogodio se dvije sezone kasnije, dok je Velež tavorio na dnu Prve lige FBIH. U prvom susretu pod Bijelim Brijegom Zrinjski je slavio s velikih 3-0, a posao ponovno potvrdio u Vrapčićima sa 1-2, kad je oba pogotka zabio Toni Jović. Zanimljivo, Velež je i tada vodio njihov aktualni trener Ibro Rahimić, dok je na našoj klupi bio Vinko Marinović.
U posljednja četiri susreta u Vrapčićima je slavila naša momčad. Zanimljivo, gol razlika je također debelo na strani Zrinjskog u tim utakmicama. Velež je postigao samo jedan pogodak, dok je naša momčad zabila ukupno šest puta. U našim redovima i dalje igra najbolji strijelac ovog derbija u njegovoj povijesti. Naravno, radi se o kapetanu Nemanji Bilbiji koji na kontu ima deset golova.
U pozitivnom trendu i završavamo ovaj statistički kutak i najavu za utakmicu koja nas čeka u srijedu od 18 sati. Bila bi zaista šteta ovako i ne nastaviti, složit ćete se?
Povratak Ultrasa na Stajanje budi u meni svakojake emocije. Ne ulazimo na modernu tribinu kakva nam je obećana već davno, a znam dobro što to potencijalno znači – barem privremeni prestanak radova.
U svemu tome, svim tim crnim mislima, negativi koja je nekako isforsirana jer eto ne igramo lepršavo kao godinama unazad i nismo uzeli titulu, pronalazim ono ključno.
Povratak Ultrasa na Stajanje označava početak jedne nove lijepe priče. Zaboravljaju mnogi što je Stajanje bilo ranije, ne vizualno, nego što je predstavljalo tim momcima koji su se tamo okupljali i uređivali svoju tribinu. To je Dom. Mjesto okupljanja na kojem možeš biti potpuno svoj bez osuda i predrasuda. Mjesto na kojem je jedino bitno da ostaviš glas, podereš dlanove i pokažeš strast. Nije bitno čime se baviš, odakle dolaziš, koliko imaš godina – svi pušemo u istom smjeru.
Od tebe tražim upravo to. U srijedu ne gledaj na Stajanje kao na nedovršeni betonski sklop, nego na priliku za povratak svome domu. Naš mali dio svemira opet će ispuniti prepoznatljive zastave i transparenti, a ekipa će imati najjači mogući vjetar u leđa.
Kad zauzmeš svoje mjesto na tribini, dobro pogledaj oko sebe. Zadivljen pregledom terena, nemoj zaboravit na ono najbitnije – a to je da si ‘svoj na svom’.
Kad zacujes ritam bubnjeva i glasno “oo Tribina, oo Stajanje” – upij taj osjećaj. Osjeti atmosferu. Budi glasan. Skači. Bodri. Negoduj.
Navijaj za Zrinjski.
Tribina Stajanje je bez obzira na vizualni izgled dom mnogobrojnih generacija navijača Zrinjskog. Na svima nama je da u srijedu Stajanje ponovno zagrmi kao nekada, a generacije koje nisu doživjele Stajanje i prvi put kroče na njega, nikad ne zaborave taj dan. Onako kako je Stajanje odgajalo nas, dolazi vrijeme da odgaja nove naraštaje.
Zapamti, ispod svih tih zastava što vijore postoji mjesto gdje možeš dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. To je naša..
HŠK Zrinjski Mostar oglasio se nakon utakmice protiv FK Velež (1:0) i jasno poručio ono što je svima bilo vidljivo – suđenje je bilo katastrofalno.
Iz kluba su naveli kako sudac nije zaštitio igrače od opasnih startova te da je kriterij bio potpuno neujednačen, uz niz spornih odluka koje su mogle utjecati i na konačan rezultat.
Analizu spornih situacija, koje su na kraju vrlo lako mogle utjecati i na konačan rezultat, prepuštamo nadležnim tijelima Saveza, ali ono što smatramo nužnim jest naglasiti kako glavni sudac utakmice nije adekvatno zaštitio naše igrače od opasnih startova koji su mogli rezultirati ozbiljnim ozljedama.
Iz Zrinjskog poručuju kako se ovakav kriterij ne smije tolerirati i da očekuju reakciju Saveza.
Jednostavno, kriterij suđenja koji ne štiti igru i zdravlje igrača apsolutno je neprihvatljiv i ne smije se tolerirati.
Plemići su zatražili i konkretnu reakciju voditelja sudačke organizacije Darka Čeferina.
HŠK Zrinjski Mostar od voditelja sudačke organizacije Darka Čeferina očekuje detaljnu analizu suđenja na utakmici FK Velež – HŠK Zrinjski, kao i poduzimanje konkretnih koraka kako bi se osigurali jasni i dosljedni standardi u zaštiti igrača.
Svoje je nakon utakmice rekao i trener Igor Štimac, koji nije skrivao ogorčenje.
Dosta neujednačen sudački kriterij. Ono što sam pohvalio nakon Superkupa, danas sve pada u vodu. Puštali su im nedozvoljene startove. Bio je crveni karton nad Barišićem, penal, igranje rukom, faul na Bilbiji koji je dosuđen kao kontra prekršaj. Danas je bilo jako puno takvih situacija.
Unatoč svemu, Zrinjski je pokazao karakter i uzeo tri boda.
Ovo je pokazatelj koliko je ova moja momčad jaka. Gurali su, gurali, ali nisu nas uspjeli slomiti.
HŠK Zrinjski Mostar oglasio se nakon utakmice protiv FK Velež (1:0) i jasno poručio ono što je svima bilo vidljivo – suđenje je bilo katastrofalno.
Iz kluba su naveli kako sudac nije zaštitio njihove igrače od opasnih startova te da je kriterij bio potpuno neujednačen, uz niz spornih odluka koje su mogle utjecati i na konačan rezultat.
Analizu spornih situacija, koje su na kraju vrlo lako mogle utjecati i na konačan rezultat, prepuštamo nadležnim tijelima Saveza, ali ono što smatramo nužnim jest naglasiti kako glavni sudac utakmice nije adekvatno zaštitio naše igrače od opasnih startova koji su mogli rezultirati ozbiljnim ozljedama.
Iz Zrinjskog poručuju kako se ovakav kriterij ne smije tolerirati i da očekuju reakciju Saveza.
Jednostavno, kriterij suđenja koji ne štiti igru i zdravlje igrača apsolutno je neprihvatljiv i ne smije se tolerirati.
Plemići su zatražili i konkretnu reakciju voditelja sudačke organizacije Darka Čeferina.
HŠK Zrinjski Mostar od voditelja sudačke organizacije Darka Čeferina očekuje detaljnu analizu suđenja na utakmici FK Velež – HŠK Zrinjski, kao i poduzimanje konkretnih koraka kako bi se osigurali jasni i dosljedni standardi u zaštiti igrača.
Svoje je nakon utakmice rekao i trener Igor Štimac, koji nije skrivao ogorčenje.
Dosta neujednačen sudački kriterij. Ono što sam pohvalio nakon Superkupa, danas sve pada u vodu. Puštali su im nedozvoljene startove. Bio je crveni karton nad Barišićem, penal, igranje rukom, faul na Bilbiji koji je dosuđen kao kontra prekršaj. Danas je bilo jako puno takvih situacija.
Unatoč svemu, Zrinjski je pokazao karakter i uzeo tri boda.
Ovo je pokazatelj koliko je ova moja momčad jaka. Gurali su, gurali, ali nisu nas uspjeli slomiti.
Nakon što se uspješno stavio zeleni “štrihir” na čudnu misiju zvanu Superkup, nakon što se već ranije i europska kulisa spustila, pa sve ono lijepo s dva fenomenalna i već opjevana susreta s Crystal Palaceom polagano ušlo u uspomenu i fotoalbum naših srca, ostala nam je realnost bosanskohercegovačkih nogometnih “livada”. A na tom polju, nažalost, Plemići nisu (dovoljno) isporučili.
Kiksevi s nominalno manjim protivnicima, utakmice u kojima je Zrinjski prethodnih sezona lagano dolazio do novih bodova, ove godine su udaljile od titule aktualnog prvaka države. Koliko god se sami sebi trudili ponavljati da su umor i zasićenje od europskih obaveza uzeli danak,(dijelom i jesu), dojma smo svi zajedno da su se utakmice poput one dvije domaće sa Širokim (0-0, 1-1) ili Posušjem (0-2) morale dobiti “zavezanih” očiju i kako god se to znalo ili umjelo.
Vjerojatno bi nam i dva dana bila premalo da nađemo konkretne razloge zbog kojih se nalazimo tu gdje se nalazimo, točno deset kola prije kraja prvenstva i prije završne sekvence koja je trebala dati odgovor na pitanje može li se Zrinjski uspješno nositi na više frontova s konkurencijom, odnosno koliko smo nogometno odrasli kroz sve ove godine.
Prvenstvo je to koje je, htjeli mi to priznati ili ne, majka svih natjecanja. Prvenstvo je ono što donosi Palace. Pa i one ljetne, vruće, mostarske europske noći, suze radosnice nakon Abramovićevog gola, kortea u Londonu ili Mikićevog slaloma kroz obranu vrijednu 100 milijuna funti. Prvenstvo je to, koje nam omogućava da ispričamo priče koje su nam prije pet godina, nakon nekog Barišićevog penala u Bratislavi ili Ibanezovog na Cipru, bile, ruku na srce, prilično nezamislive.
Stoga, ne da nam predaja ne smije biti opcija, nego očekujemo puni i maksimalan angažman u svim utakmicama koje su nam preostale do kraja. Jer na manje ni ne pristajemo!
U identitetu našeg kluba je utkan napadački nogomet i pomalo izlizana fraza igranja “za gol više”, stoga ne očekujemo ništa manje od dominacije na terenu i garda prvaka u svakoj preostaloj utakmici prvenstvu, i “barem” titulu osvajača Kupa BIH. Pogotovo zbog činjenice koja se nekako i priželjkivala sve ovo vrijeme, odnosno da bi nam finale moglo donijeti sraz s mrskim rivalima od “preko rijeke”. No, za secirati sve što nas će ionako biti dovoljno vremena.
Kako to već u nogometu ide, prva sljedeća je najvažnija. A ona nam donosi Rudar. Egzotični “rođaci” hodajućeg cirkusa Vice Zeljkovića, već su nam jednom ove sezone oduzeli dva boda na našem stadionu, stoga će to, iskreno se nadamo, predstavljati dodatan motiv za Plemiće.
Ponižavajući poraz u Posušju nas je definitivno doveo u nezavidan položaj iza lažnog “Velikana iz Platonove”. No, to ne znači da nam u nedjelju nije mjesto na stadionu, s obzirom na lijepu prognozu koja se najavljuje tog popodneva. Vjerojatnih i privremenih -12 na tablici, bit će dobar test i za publiku, koja će pokazati vjeruje li u čudo, dohvaćanje nemogućeg ili se i ona, kao i naša momčad, uljuljala u komfor zonu i čeka neke nove europske noći da pokaže od čega je satkana.
Na puno toga ne možemo utjecati, a na neka pitanja ne možemo i nećemo pokušati dati odgovore. No, onako navijački i istinski, hoćemo golove i hoćemo pobjede do kraja aktualne sezone. Ako već neki misle da nam je dio s titulama iz te, svima nam drage pjesme, iščezao iz ruku.
Nedjelja, 17 sati i 30 minuta. Za pobjede tvoje nove, za lentu na dresu, dao bih sve….
Traži se vođa, hrabar i pošten i vrijedan sticanja, klicanja općeg. Da priča srcem, da budi strast, traži se jedan da vodi nas, pjevaju TBF-ov Saša Antić, Justin’s Johnson i Ollie B.
Svi smo se u različitim životnim situacijama uvjerili što znači imati – ili nemati – pravog vođu, lidera, odnosno osobu od povjerenja na koju se uvijek možeš osloniti, bilo to na privatnom ili poslovnom planu.
Takva osoba potrebna je u svakom segmentu društva, a njezina se važnost posebno ističe u svijetu sporta. Na terenu, gdje se odluke donose u djeliću sekunde, a emocije često nadvladaju razum, vođa/kapetan postaje ključna figura koja povezuje cijelu momčad i drži je na okupu.
Ipak, nositi kapetansku traku ne znači nužno i biti pravi vođa. Dok se mnogi sportski kolektivi muče u potrazi za barem jednim takvim igračem, HŠK Zrinjski može se pohvaliti dvojicom.
Nemanja Bilbija i Slobodan Jakovljević dvojac je koji je u posljednjih deset godina oborio sve moguće rekorde i bio jedan od najzaslužnijih za sve uspjehe kluba kako na domaćoj tako i na europskoj pozornici.
2 kapetana. 600 utakmica. 210 golova. 19 trofeja, objavio je klub nakon osvajanja novog trofeja. Sulude brojke.
Kada netko toliko traje prirodno je da zaboraviš kako je bilo bez njega pa su tako dežurni kritičari kroz posljednje dvije sezone znali isticati da je njihovo vrijeme prošlo i da trebaju predati štafetu mlađim igračima.
Sudbina je primijetila da smo se previše razmazili pa nam je odlučila pokazati srednji prst. Jakovljević se ozlijedio 14. prosinca u utakmici protiv Sarajeva, a samo tjedan dana kasnije u Banja Luci s bolnom grimasom na licu igru je napustio i Bilbija. Ozljede su bile teže prirode zbog čega su propustili cijele pripreme i prvih 40 dana nastavka sezone tijekom kojih su i oni najveći kritičari počeli zazivati povratak igrača koji će ubrzo napuniti 36. i 37. godina, a koje su do neki dan slali u mirovinu.
Plemići nisu dobro izgledali u nastavku sezone. Najbolji dojam ostavljen je u utakmicama protiv Crystal Palacea, dok je u domaćim natjecanjima Zrinjski izgledao kao nepovezana momčad s puno tehničkih pogrešaka. Zovite nas razmaženima ili kako god želite, ali navijači Zrinjskog nisu navikli da se tresu do posljednje minute u utakmicama protiv Radnika i GOŠK-a, da se prosipa toliko bodova protiv Širokog Brijega, Posušja i sličnih. U prošlosti i s mnogo slabijim kadrovima Plemići su na domaćem terenu rutinski rješavali takve utakmice. Naravno, i tada je bilo kikseva i mora ih biti, ali nikada ih nije bilo u ovolikoj mjeri.
Imat ćemo vremena za dublje analize na kraju sezone, ali ono što je u ovih 40 dana postalo preočito je nedostatak vođe na terenu, a najsvježiji primjer je utakmica na Mokrom Docu. Sudbina je napokon odlučila da nam je dala previše primjera i samo tri dana kasnije Plemićima vratila Slobu i Nemanju.
Jakovljević je, unatoč pauzi od tri mjeseca, u utakmicu Superkupa protiv Sarajeva krenuo od prve minute. Naravno da je bilo mnogo upitnika nakon tolike pauze, ali je Slobo odgovorio u svom stilu. S kapetanskom trakom oko ruke bio je najbolji igrač Zrinjskog na terenu, odlično čuvao opasnog protivničkog napadača Joao Carlosa, a kasnije i Luku Menala. Svojim pristupom angažirao je i ostale suigrače jer kada vide da se njihov kapetan s 36 godina na leđima onako baca za loptom i igračima, to mora potaknuti i njihovu reakciju. Pogotovo kod mlađih igrača.
Defenzivni dio bio je posložen, ali prema naprijed je nešto nedostajalo. To je posebno bilo primjetno u pritisku kojega su igrači Zrinjskog pokušavali raditi na protivničkog golmana i posljednju liniju. Mario Ćuže krenuo bi u pritisak, ali pratio ga je samo Karlo Abramović, uz eventualni dolazak Dana Lagumdžije iz drugog plana. Njihovo iskakanje nisu pratili ostali suigrači, linije se nisu pomjerale prema naprijed i gosti su se bez problema oslobađali pritiska i iznosili loptu. Dojam je da je Plemićima nedostajao vođa koji će svojom naredbom povesti cijelu momčad u pritisak, nešto što Nemanja Bilbija uspješno radi svih ovih godina.
Deset minuta prije kraja utakmice trener Igor Štimac je na oduševljenje cijelog stadiona sa zagrijavanja pozvao Bilbiju i kapetan je u samo tih nekoliko minuta provedenih na terenu još jednom pokazao svoj značaj za momčad. U posljednjem napadu na utakmici sukobio se s golmanom Sarajeva Ivanom Banićem u što su se uključili i ostali igrači. Dodatno je “napalio” momčad prije izvođenja jedanaesteraca, a potom kao pravi vođa prvi uzeo loptu, stavio je na bijelu točku i poslao je u jednu stranu, a Banića u drugu.
Dok je Banić pokušavao voditi neke psihološke bitke sa svim igračima Zrinjskog koji su sudjelovali u raspucavanju, nije shvatio da je taj rat već na početku izgubio. Nije obranio nijedan jedanaesterac, dok je na drugoj strani dominirao Goran Karačić i Plemići osvajaju svoj prvi trofej ove sezone.
Ja dosta vodim utakmicu jer sve vidim sa svoje pozicije i volio bih da možete vidjeti kako je to iz moje perspektive kada traje naš napad. Zbog toga nekada možda burnije reagiram kada se ne odigra neko dodavanje, a ja sam vidio da je moglo. To s tribina ponekad izgleda još naglašenije, ali ja sam takav i suigrači to prihvaćaju, otkrio je nedavno Nemanja kada smo razgovarali o njegovim reakcijama na terenu koje ponekad ne nailaze na odobravanje određenog dijela gledatelja.
U ova tri mjeseca smo vidjeli koliko su te reakcije bile potrebne da probude momčad kada upadne u crnu rupu. Koliko su nam nedostajale one žile kada iskoče na vratovima Nemanje Bilbije i Slobodana Jakovljevića dok uzvikuju naredbe svojim suigračima.
Ostala su još dva mjeseca sezone, Plemići imaju još mnogo utakmica pred sobom i njihov povratak bit će od velike važnosti za sve u klubu i oko njega.
Po vjetrovitom i hladnom vremenu jučer je Pod Bijelim Brijegom odigrana utakmica Superkupa Bosne i Hercegovine između Zrinjskog i Sarajeva, završena pobjedom „Plemića“ nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca 4:1.
U tvrdoj i na trenutke revijalnoj utakmici nismo vidjeli pogotke, a ne možemo reći niti da ih je moglo biti.
Trener Štimac je promiješao karte, formacijski je to ponovno izgledalo kao 3-4-3, s Igorom Savićem na poziciji centralnog beka, a društvo su mu pravili standardni Duje Dujmović i povratnik nakon dužeg izbivanja Slobodan Jakovljević.
Najbliži pogotku bili su gosti preko Agona Elezija već u petoj minuti, no agoniju Zrinjskog spriječila je greda na kojoj je odsjeo pokušaj veznjaka Sarajeva.
Samo nekoliko minuta kasnije u prilici se našao i Adem Ljajić čiji je pokušaj zaustavio Duje Dujmović.
Prijetio je i Zrinjski preko Karla Abramovića nakon što su Lagumdžija i Ivančić osvojili jednu loptu na sredini terena, Abramović se lijepo ubacio sa strane ali njegov šut je bio preslab da savlada golmana Banića.
Iz prilika u prvom poluvremenu valja istaknuti i prodor Mateja Šakote s desne strane ali trenutak prije nego što je trebao pucati po golu, krilni napadač Zrinjskog odlučio je se za dodavanje pa na kraju od svega toga nije bilo ništa.
Za goste je do kraja poluvremena dva puta bio neprecizan Luka Menalo koji je u 18. minuti utakmice zamijenio ozlijeđenog Gojka Cimirota.
Upravo na te prilike Sarajeva iz prvog poluvremena je vjerojatno mislio i gostujući strateg Mario Cvitanović u izjavi:
„Mislim da smo danas bili bolja momčad od Zrinjskogu tih 90 minuta. U jedanaestercima nismo bili bolji. U prvom poluvremenu imali smo dvije do tri izgledneprilike, dok se ne sjećam nijedne prave šanseZrinjskog. Apsolutno smo kontrolirali utakmicu.Dođeš do jedanaesteraca, nadomak trofeja, ali vidjeliste kako to izgleda. Žao mi je što nismo uspjeli, ponekad je potrebna i doza sreće“, izjavio je trenerSarajeva.
U drugom poluvremenu nešto bolji Zrinjski.
Mario Ćuže našao se u dobroj prilici ali je njegov šut glavom otišao preko gola, a nešto kasnije nakon „skraćenog kornera“ Ivančića, Dan Lagumdžija nije uspio iskoristiti jednu gužvu u pet metara Sarajeva.
Do kraja utakmice nije bilo prilika, a dojam je bio kako su obje momčadi čekale kraj susreta.
Vrijedi istaknuti kako je za Zrinjski svoje prve minute nakon dužeg izbivanja upisao Nemanja Bilbija.
U raspucavanju se istaknuo Goran Karačič s dvije obrane Luki Menalu i Slavku Braliću, dok su za Zrinjski bili precizni Nemanja Bilbija, Antonio Ilić, Petar Mamić i Dan Lagumdžija.
Trener Igor Štimac bio je zadovoljan odrađenim:
Presretan sam, prije svega zbog navijača, igrača, njihovih obitelji i kluba. Ja sam najmanje važan u cijeloj priči. Sarajevo je izvrsna momčad s vrlo kvalitetnim pojedincima. Ovo je jedna od onih utakmica u kojoj se gleda isključivo rezultat, a ne ljepota igre. Nastavit ćemo se boriti za svaki bod u ligi. Do nedjeljne utakmice protiv Rudara pokušat ćemo se dodatno konsolidirati, napuniti energijom i unaprijediti određene segmente igre. Pohvalio bih i suce – ovako se sudi nogometna utakmica, poručio je Štimac.
Na kraju svega možemo reći kako je Zrinjski ovom titulom Superkupa barem privremeno kupio miran san, a što Plemići mogu dalje u izazovima koji slijede ostaje nam da vidimo već u nedjelju od 17:30 protiv prijedorskog davljenika Rudara.
