Mario Ćuže napustit će redove najuspješnijeg nogometnog kluba u BiH i uskoro će postati igrač korejskog Gangwona. U iščekivanju službene potvrde transfera izgledno je kako ukupna visina transfera neće biti veća od procijenjene vrijednosti Marija Ćuže (prema Transfermarktu oko 800.000 eura). Ako su naše informacije točne to će biti još jedan razočaravajući transfer za dobar dio navijača Zrinjskog koji se zadnjih godina pitaju kako najuspješniji nogometni kolektiv u Bosni i Hercegovini ne može napraviti jak izlazni transfer.
No, vratimo se prije na trenutačne okolnosti. Konkretno, Zrinjski prodaje Ćužu na zimskoj pauzi u trenutku u kojem se bori za prvaka države i potencijalni izlazak u Ligu prvaka koja gotovo po pravilu donosi i europsku jesen odnosno grupnu fazu nekog europskog natjecanja. Bez obzira na spekulacije o Ćužinoj plaći, za očekivati bi bilo da transfer u ovom trenutku, pogotovo kad se radi o (po)najboljem igraču zadovoljava i klub i igrača. No, kako stvari stoje, odšteta će biti daleko od rekordne, a u slučaju nekog preokreta i da bude rekordna, neće premašiti iznos od milijun eura.
Dotad, probat ćemo se dotaknuti dijela transfer politike pod kategorijom izlazni transfer i odšteta plaćenih klubu. Izuzmemo li naknade za treniranje gdje je Zrinjski dobro profitirao kod transfera Luke Modrića (i eventualno će kod Petra Sučića) dolazimo do brojke od 16 izlaznih transfera u posljednjih 20 godina (ako je vjerovati Transfermarktu). To znači da je klub s plaćenom odštetom napustilo 16 igrača. Najmanja odšteta plaćena je za Velibora Đurića, 35 tisuća eura, a najveća za Stipu Radića, 550 tisuća eura (dio transfera pripao i nizozemskoj Fortuni) i Ivana Bašića (prešao u ruski Orenburg). Ta dva transfera nisu u najvećih deset u BiH. Zrinjski je sveukupno od izlaznih transfera uprihodio skromnih 3.710.000 eura. To je manje nego što je zaradio u jednoj europskoj sezoni kad je igrao grupnu fazu konferencijske lige. Pogledamo li relaciju jasno dolazimo do zaključka da je Zrinjskom puno važnije biti prvak i izboriti neko grupno natjecanje nego li prodati neke od najvrijednijih eksponata.
Kakogod, dosad se pokazalo da uspjesi Zrinjskog i vrlo dobro dobre prezentacije na europskoj sceni možda nisu dovoljan argument za unosniju prodaju najboljih igrača. Zrinjski to, bar do sad, nije znao kapitalizirati. S druge strane, postoji i nekoliko otežavajućih okolnosti. Možda i najveća od njih je Premijer liga BiH i njezina (ne)kvaliteta i neatraktivnost. Iako su Zrinjski i Borac napravili dobre rezultate, liga se u europskim okvirima i dalje smatra neuglednom, lošom, neatraktivnom i s lošom infrastrukturom. Odmaže i to što je bh. reprezentacija loša, a igrači iz PL BiH i ne dobivaju priliku u istoj. Sjetimo se samo slučaja Nemanje Bilbije. Liga nije pretjerano zanimljiva ni managerima i agencijama, tek nekoliko ozbiljnih i s reputacijom radi s igračima iz ove lige. Nažalost, uglavnom se radi o managerima s malo ili nimalo veza u europskim i svjetskim okvirima.
Ne treba biti pretjerano upućen u nogomet da se zaključi da manageri i agencije danas “vedre i oblače” u nogometnom svijetu. Iz našeg iskustva razgovora s nogometnim managerima iz regije svi ističu da je igrača iz “naše lige” teško prodati, ali ne i nemoguće. Izuzmemo li ovih par transfera u Tursku, koji su u najmanju ruku “sumnjivi” ipak je zabilježeno nekoliko jačih transfera. I to dok je liga uživala daleko manju reputaciju nego danas. To ostavlja prostor da su unosnije (za naše okvire) prodaje ipak moguće. No, kako je jako teško doći do bilo kakvih informacija unutar kluba, tako ni nemamo informacije o tome surađuje li Zrinjski direktno s nekim managerom ili agencijom (ili više njih).
Uz Ćužu koji napušta klub, dva najvrjednija eksponata u Zrinjskom su trenutačno Nardin Mulahusejnović i Marko Marić (ako produži ugovor), a nastave li u istom ritmu svoju tržišnu vrijednost bi uskoro mogli povećati i Fran Topić, Stef Surdanović i Marijan Ćavar. Može li Zrinjski zaraditi na nekom od njih i napraviti pravi izlazni transfer pitanje je koje sebi navijači postavljaju već duže vremena (u nekim prethodnim slučajevima s drugim igračima isto)? U isto vrijeme, ne možemo se oteti dojmu da je igranje europskih natjecanja i dalje glavni preduvjet za dobru prodaju.
S obzirom na to da je u Zrinjskom svakog ljeta i zime poprilično prometno i da se ugovori potpisuju i raskidaju svako šest mjeseci teško je vidjeti obrise neke smislene transfer i financijske politike kluba. U protekle tri sezone Zrinjski je raskinuo ugovor s više od 20 igrača, a s nekim i nakon samo tri mjeseca od potpisa ugovora. Zrinjski je samo u ovom roku (sporazumno) raskinuo ili teži raskinuti s četvoricom igrača koje je doveo prošlo ljeto (Mlinar, Posavec, Rušević, Čamber). Odgovornost vodstva kluba je kreiranje jasne vizije i u pogledu dolaznih i odlaznih transfera. Izostanak pravog transfera zadnjih par sezona (kada je Zrinjski podigao ljestvicu više) dio je odgovornosti uprave. Kapitalizirati uspjehe kroz izlazne transfere jedan je od ciljeva svakog kluba, pogotovo kluba koji egzistira u financijski slabijim državama.
Za kraj se vratimo Mariju Ćuži. Je li Ćužina prodaja dobar potez i hoće li Zrinjski na njegovo mjesto dovesti nekog igrača ostaje nam tek da vidimo. Procjenu prodaje kao i efekt iste moći ćemo procijeniti tijekom ili na kraju ove polusezone. Mario Ćuže je za Zrinjski zabio važne golove, iako mu je forma oscilirala bio je daleko najbolje krilo kluba i u zimskom prijelaznom roku neće biti lako pronaći igrača koji može nadomjestiti njegove igre. Navijači su zbog toga s pravom zabrinuti.
Pitanje iz naslova možda nije odgovoreno ovim tekstom, ali poziva nas na jednu širu raspravu u kojoj bi se trebalo početi ozbiljnije i sustavnije pristupati tom problemu.
Isto tako, bez obzira kako ova transfer saga završila navijači Plemića s pravom se pitaju kad će Zrinjski napokon napokon ozbiljno unovčiti svoje igrače i do kad će Zrinjski svaki prijelazni rok potpisivati s nekoliko igrača pa raskidati s istim, a u isto vrijeme prodavati svoje najbolje igrače za “nogometnu siću”.
Mariju Ćuži se možda može puno toga i prigovoriti, ali on je jedan od igrača koji je u klubu pošteno zarađivao “koru kruha” ma koliko ta kora bila debela. Scenu proslave njegovog gola s finala Kupa ni jedan navijač nikad neće zaboraviti. Sretno Mario.