Nakon što se uspješno stavio zeleni “štrihir” na čudnu misiju zvanu Superkup, nakon što se već ranije i europska kulisa spustila, pa sve ono lijepo s dva fenomenalna i već opjevana susreta s Crystal Palaceom polagano ušlo u uspomenu i fotoalbum naših srca, ostala nam je realnost bosanskohercegovačkih nogometnih “livada”. A na tom polju, nažalost, Plemići nisu (dovoljno) isporučili.
Kiksevi s nominalno manjim protivnicima, utakmice u kojima je Zrinjski prethodnih sezona lagano dolazio do novih bodova, ove godine su udaljile od titule aktualnog prvaka države. Koliko god se sami sebi trudili ponavljati da su umor i zasićenje od europskih obaveza uzeli danak,(dijelom i jesu), dojma smo svi zajedno da su se utakmice poput one dvije domaće sa Širokim (0-0, 1-1) ili Posušjem (0-2) morale dobiti “zavezanih” očiju i kako god se to znalo ili umjelo.
Vjerojatno bi nam i dva dana bila premalo da nađemo konkretne razloge zbog kojih se nalazimo tu gdje se nalazimo, točno deset kola prije kraja prvenstva i prije završne sekvence koja je trebala dati odgovor na pitanje može li se Zrinjski uspješno nositi na više frontova s konkurencijom, odnosno koliko smo nogometno odrasli kroz sve ove godine.
Prvenstvo je to koje je, htjeli mi to priznati ili ne, majka svih natjecanja. Prvenstvo je ono što donosi Palace. Pa i one ljetne, vruće, mostarske europske noći, suze radosnice nakon Abramovićevog gola, kortea u Londonu ili Mikićevog slaloma kroz obranu vrijednu 100 milijuna funti. Prvenstvo je to, koje nam omogućava da ispričamo priče koje su nam prije pet godina, nakon nekog Barišićevog penala u Bratislavi ili Ibanezovog na Cipru, bile, ruku na srce, prilično nezamislive.
Stoga, ne da nam predaja ne smije biti opcija, nego očekujemo puni i maksimalan angažman u svim utakmicama koje su nam preostale do kraja. Jer na manje ni ne pristajemo!
U identitetu našeg kluba je utkan napadački nogomet i pomalo izlizana fraza igranja “za gol više”, stoga ne očekujemo ništa manje od dominacije na terenu i garda prvaka u svakoj preostaloj utakmici prvenstvu, i “barem” titulu osvajača Kupa BIH. Pogotovo zbog činjenice koja se nekako i priželjkivala sve ovo vrijeme, odnosno da bi nam finale moglo donijeti sraz s mrskim rivalima od “preko rijeke”. No, za secirati sve što nas će ionako biti dovoljno vremena.
Kako to već u nogometu ide, prva sljedeća je najvažnija. A ona nam donosi Rudar. Egzotični “rođaci” hodajućeg cirkusa Vice Zeljkovića, već su nam jednom ove sezone oduzeli dva boda na našem stadionu, stoga će to, iskreno se nadamo, predstavljati dodatan motiv za Plemiće.
Ponižavajući poraz u Posušju nas je definitivno doveo u nezavidan položaj iza lažnog “Velikana iz Platonove”. No, to ne znači da nam u nedjelju nije mjesto na stadionu, s obzirom na lijepu prognozu koja se najavljuje tog popodneva. Vjerojatnih i privremenih -12 na tablici, bit će dobar test i za publiku, koja će pokazati vjeruje li u čudo, dohvaćanje nemogućeg ili se i ona, kao i naša momčad, uljuljala u komfor zonu i čeka neke nove europske noći da pokaže od čega je satkana.
Na puno toga ne možemo utjecati, a na neka pitanja ne možemo i nećemo pokušati dati odgovore. No, onako navijački i istinski, hoćemo golove i hoćemo pobjede do kraja aktualne sezone. Ako već neki misle da nam je dio s titulama iz te, svima nam drage pjesme, iščezao iz ruku.
Nedjelja, 17 sati i 30 minuta. Za pobjede tvoje nove, za lentu na dresu, dao bih sve….