Traži se vođa, hrabar i pošten i vrijedan sticanja, klicanja općeg. Da priča srcem, da budi strast, traži se jedan da vodi nas, pjevaju TBF-ov Saša Antić, Justin’s Johnson i Ollie B.
Svi smo se u različitim životnim situacijama uvjerili što znači imati – ili nemati – pravog vođu, lidera, odnosno osobu od povjerenja na koju se uvijek možeš osloniti, bilo to na privatnom ili poslovnom planu.
Takva osoba potrebna je u svakom segmentu društva, a njezina se važnost posebno ističe u svijetu sporta. Na terenu, gdje se odluke donose u djeliću sekunde, a emocije često nadvladaju razum, vođa/kapetan postaje ključna figura koja povezuje cijelu momčad i drži je na okupu.
Ipak, nositi kapetansku traku ne znači nužno i biti pravi vođa. Dok se mnogi sportski kolektivi muče u potrazi za barem jednim takvim igračem, HŠK Zrinjski može se pohvaliti dvojicom.
Nemanja Bilbija i Slobodan Jakovljević dvojac je koji je u posljednjih deset godina oborio sve moguće rekorde i bio jedan od najzaslužnijih za sve uspjehe kluba kako na domaćoj tako i na europskoj pozornici.
2 kapetana. 600 utakmica. 210 golova. 19 trofeja, objavio je klub nakon osvajanja novog trofeja. Sulude brojke.
Kada netko toliko traje prirodno je da zaboraviš kako je bilo bez njega pa su tako dežurni kritičari kroz posljednje dvije sezone znali isticati da je njihovo vrijeme prošlo i da trebaju predati štafetu mlađim igračima.
Sudbina je primijetila da smo se previše razmazili pa nam je odlučila pokazati srednji prst. Jakovljević se ozlijedio 14. prosinca u utakmici protiv Sarajeva, a samo tjedan dana kasnije u Banja Luci s bolnom grimasom na licu igru je napustio i Bilbija. Ozljede su bile teže prirode zbog čega su propustili cijele pripreme i prvih 40 dana nastavka sezone tijekom kojih su i oni najveći kritičari počeli zazivati povratak igrača koji će ubrzo napuniti 36. i 37. godina, a koje su do neki dan slali u mirovinu.
Plemići nisu dobro izgledali u nastavku sezone. Najbolji dojam ostavljen je u utakmicama protiv Crystal Palacea, dok je u domaćim natjecanjima Zrinjski izgledao kao nepovezana momčad s puno tehničkih pogrešaka. Zovite nas razmaženima ili kako god želite, ali navijači Zrinjskog nisu navikli da se tresu do posljednje minute u utakmicama protiv Radnika i GOŠK-a, da se prosipa toliko bodova protiv Širokog Brijega, Posušja i sličnih. U prošlosti i s mnogo slabijim kadrovima Plemići su na domaćem terenu rutinski rješavali takve utakmice. Naravno, i tada je bilo kikseva i mora ih biti, ali nikada ih nije bilo u ovolikoj mjeri.
Imat ćemo vremena za dublje analize na kraju sezone, ali ono što je u ovih 40 dana postalo preočito je nedostatak vođe na terenu, a najsvježiji primjer je utakmica na Mokrom Docu. Sudbina je napokon odlučila da nam je dala previše primjera i samo tri dana kasnije Plemićima vratila Slobu i Nemanju.
Jakovljević je, unatoč pauzi od tri mjeseca, u utakmicu Superkupa protiv Sarajeva krenuo od prve minute. Naravno da je bilo mnogo upitnika nakon tolike pauze, ali je Slobo odgovorio u svom stilu. S kapetanskom trakom oko ruke bio je najbolji igrač Zrinjskog na terenu, odlično čuvao opasnog protivničkog napadača Joao Carlosa, a kasnije i Luku Menala. Svojim pristupom angažirao je i ostale suigrače jer kada vide da se njihov kapetan s 36 godina na leđima onako baca za loptom i igračima, to mora potaknuti i njihovu reakciju. Pogotovo kod mlađih igrača.
Defenzivni dio bio je posložen, ali prema naprijed je nešto nedostajalo. To je posebno bilo primjetno u pritisku kojega su igrači Zrinjskog pokušavali raditi na protivničkog golmana i posljednju liniju. Mario Ćuže krenuo bi u pritisak, ali pratio ga je samo Karlo Abramović, uz eventualni dolazak Dana Lagumdžije iz drugog plana. Njihovo iskakanje nisu pratili ostali suigrači, linije se nisu pomjerale prema naprijed i gosti su se bez problema oslobađali pritiska i iznosili loptu. Dojam je da je Plemićima nedostajao vođa koji će svojom naredbom povesti cijelu momčad u pritisak, nešto što Nemanja Bilbija uspješno radi svih ovih godina.
Deset minuta prije kraja utakmice trener Igor Štimac je na oduševljenje cijelog stadiona sa zagrijavanja pozvao Bilbiju i kapetan je u samo tih nekoliko minuta provedenih na terenu još jednom pokazao svoj značaj za momčad. U posljednjem napadu na utakmici sukobio se s golmanom Sarajeva Ivanom Banićem u što su se uključili i ostali igrači. Dodatno je “napalio” momčad prije izvođenja jedanaesteraca, a potom kao pravi vođa prvi uzeo loptu, stavio je na bijelu točku i poslao je u jednu stranu, a Banića u drugu.
Dok je Banić pokušavao voditi neke psihološke bitke sa svim igračima Zrinjskog koji su sudjelovali u raspucavanju, nije shvatio da je taj rat već na početku izgubio. Nije obranio nijedan jedanaesterac, dok je na drugoj strani dominirao Goran Karačić i Plemići osvajaju svoj prvi trofej ove sezone.
Ja dosta vodim utakmicu jer sve vidim sa svoje pozicije i volio bih da možete vidjeti kako je to iz moje perspektive kada traje naš napad. Zbog toga nekada možda burnije reagiram kada se ne odigra neko dodavanje, a ja sam vidio da je moglo. To s tribina ponekad izgleda još naglašenije, ali ja sam takav i suigrači to prihvaćaju, otkrio je nedavno Nemanja kada smo razgovarali o njegovim reakcijama na terenu koje ponekad ne nailaze na odobravanje određenog dijela gledatelja.
U ova tri mjeseca smo vidjeli koliko su te reakcije bile potrebne da probude momčad kada upadne u crnu rupu. Koliko su nam nedostajale one žile kada iskoče na vratovima Nemanje Bilbije i Slobodana Jakovljevića dok uzvikuju naredbe svojim suigračima.
Ostala su još dva mjeseca sezone, Plemići imaju još mnogo utakmica pred sobom i njihov povratak bit će od velike važnosti za sve u klubu i oko njega.
Kapetani, nedostajali ste.