Nešto ranije ove godine, točnije 30. travnja 2026., u predivnom ambijentu vinskog podruma Ljetnikovca Radobolja održana je navijačka Noć Plemića.
U organizaciji zajednice The Nobles, Noć Plemića održala se ponovno nakon dugih 12 godina pauze.
Donosimo vam samo djelić atmosfere s druženja zaljubljenika u dres sa crvenom lentom:
Naredne godine, 29. travnja 2027. godine, Noć Plemića će biti održana u svadbenoj dvorani Ljetnikovca Radobolja, a goste će zabavljati Deja Vu band i DJ Bayrinho.
Zvonimir Šubarić postat će novi vratar HŠK Zrinjski, neslužbeno doznaje portal The Nobles.
Podsjetimo, Goran Karačić će zbog ozljede propustiti početak nove sezone. Klub nije želio ništa riskirati pred europske kvalifikacije i angažirao je 29-godišnjeg Šubarića.
Šubarić je provjereno i dobro poznato ime. Prošlu sezonu proveo je u Posušju na posudbi iz Lokomotive, a uz ta dva kluba u karijeri je nastupao i za Vukovar, Cibaliju i Hrvatski Dragovoljac.
Zvonimir je već stigao u Mostar i uskoro bi njegov angažman trebao biti i službeno potvrđen.
Krcate terase, kasna lijeganja i rana ustajanja. VAR drame, oprošteni crveni kartoni, stotine milijuna u igri i stotine milijuna potrošene na preskupu pivu na stadionu.
Ne znam. Volim ovo naše – cenera za tribinu bez krova, nesnosne vrućine, odvratnu pivu iz točionika, barjake iznad glave i “99ku” kako trpa protivnike.
Reći da utakmice reprezentacije nemaju svoju draž i da ne izazivaju poseban ponos bilo bi potpuno pogrešno. No, u moru odluka kojima se nogomet svake godine dodatno komercijalizira i pretvara u biznis (što u ovom trenutku i jest), najveću zadovoljštinu pronalazim upravo u utakmicama svog Zrinjskog.
Naš je nogomet još nekako divlji, prirodan, budi one nekad skrivene emocije.
Zato se valjda Englezi dive “iskustvu u kavezu”, zato valjda još uvijek poludimo na dobar klizeći s dvije noge i zato s posebnim žarom čekamo ždrijeb svakog europskog pretkola.
Europsko ljeto 2026. – Mostar, stadion HŠK Zrinjski.
Klub, Pub, Orange, House. Tribina Stajanje.
Goli trbusi, pijana blesa, barjaci što pružaju hlad. Pjesma voljenom klubu i gradu. Pobjede Zrinjskog, odvratna piva ispod tribine, smijeh i veselje na utakmici. Jutarnja glavobolja dok pregledavaš ‘highlightse’ na službenom kanalu Kluba.
Ludi ritam neka krene, Zrinjski, kako sam se zaželio tebe!
Niko Gajzler trebao bi postati novi igrač HŠK Zrinjski, neslužbeno doznaje portal The Nobles.
Gajzler i Zrinjski u pregovorima su posljednja dva mjeseca i prema našim informacijama postignut je dogovor, te bi Niko u utorak trebao staviti potpis na ugovor s Plemićima.
Riječ je o 21-godišnjaku koji igra na pozicijama lijevog krila i napadača. Proteklu sezonu proveo je u Orijentu za koji je postigao devet golova i dodao osam asistencija.
Gajzler je 2017. godine Dinamovu nogometnu školu zamijenio Rijekinom gdje je dogurao do seniora. Igrao je i za Radomlje prije nego što je u veljači prošle godine potpisao za Orijent.
Za njegove usluge svojevremeno su se raspitivali i razni HNL klubovi, a ako sve bude po planu u utorak će postati novi igrač HŠK Zrinjski.
Devetnaesto izdanje malonogometnog turnira “Volim te bola’!” u organizaciji KN Ultras-Zrinjski Mostar počinje u četvrtak, a da se sprema nešto posebno – dovoljno govori naslovna fotografija ovog članka.
Ne radi se o umijeću farbanja igrališta niti tribina, nego o tome kako u zbilji izgleda poslovica: “Kad se ruke slože, sve se može”.
Postavljanjem stolica i prikladnim uređivanjem tribine odrađen je tek prvi korak prema ostvarivanju zajedničkog cilja – kvalitetnog druženja svih onih kojima je crvena lenta u srcu. Tribina igrališta iza Desete osnovne škole u potpuno novom ruhu jasan je pokazatelj u kojem smjeru Ultrasi idu, konstantno ulažući napore da se sudionicima, ali i svim posjetiteljima turnira omogući potpuni ugođaj igranja i gledanja jednog malonogometnog turnira.
Drugi korak, onaj najvažniji, ipak je na vama. Odazovite se ovom pozivu i svojim dolaskom uveličajte tradicionalni malonogometni turnir Volim te bola’.
Posljednji korak ćemo zajedno uraditi u nedjelju kada nas očekuje završnica turnira kojom ćemo prigodno obilježiti kraj još jedne trofejne sezone Zrinjskog.
Podsjećamo kako se kao i dosad, radi o turniru humanitarnog karaktera zbog čega imate još jedan razlog više za dolazak i druženje na otvorenom sa svojim ljudima.
Traži se vođa, hrabar i pošten i vrijedan sticanja, klicanja općeg. Da priča srcem, da budi strast, traži se jedan da vodi nas, pjevaju TBF-ov Saša Antić, Justin’s Johnson i Ollie B.
Svi smo se u različitim životnim situacijama uvjerili što znači imati – ili nemati – pravog vođu, lidera, odnosno osobu od povjerenja na koju se uvijek možeš osloniti, bilo to na privatnom ili poslovnom planu.
Takva osoba potrebna je u svakom segmentu društva, a njezina se važnost posebno ističe u svijetu sporta. Na terenu, gdje se odluke donose u djeliću sekunde, a emocije često nadvladaju razum, vođa/kapetan postaje ključna figura koja povezuje cijelu momčad i drži je na okupu.
Ipak, nositi kapetansku traku ne znači nužno i biti pravi vođa. Dok se mnogi sportski kolektivi muče u potrazi za barem jednim takvim igračem, HŠK Zrinjski može se pohvaliti dvojicom.
Nemanja Bilbija i Slobodan Jakovljević dvojac je koji je u posljednjih deset godina oborio sve moguće rekorde i bio jedan od najzaslužnijih za sve uspjehe kluba kako na domaćoj tako i na europskoj pozornici.
2 kapetana. 600 utakmica. 210 golova. 19 trofeja, objavio je klub nakon osvajanja novog trofeja. Sulude brojke.
Kada netko toliko traje prirodno je da zaboraviš kako je bilo bez njega pa su tako dežurni kritičari kroz posljednje dvije sezone znali isticati da je njihovo vrijeme prošlo i da trebaju predati štafetu mlađim igračima.
Sudbina je primijetila da smo se previše razmazili pa nam je odlučila pokazati srednji prst. Jakovljević se ozlijedio 14. prosinca u utakmici protiv Sarajeva, a samo tjedan dana kasnije u Banja Luci s bolnom grimasom na licu igru je napustio i Bilbija. Ozljede su bile teže prirode zbog čega su propustili cijele pripreme i prvih 40 dana nastavka sezone tijekom kojih su i oni najveći kritičari počeli zazivati povratak igrača koji će ubrzo napuniti 36. i 37. godina, a koje su do neki dan slali u mirovinu.
Plemići nisu dobro izgledali u nastavku sezone. Najbolji dojam ostavljen je u utakmicama protiv Crystal Palacea, dok je u domaćim natjecanjima Zrinjski izgledao kao nepovezana momčad s puno tehničkih pogrešaka. Zovite nas razmaženima ili kako god želite, ali navijači Zrinjskog nisu navikli da se tresu do posljednje minute u utakmicama protiv Radnika i GOŠK-a, da se prosipa toliko bodova protiv Širokog Brijega, Posušja i sličnih. U prošlosti i s mnogo slabijim kadrovima Plemići su na domaćem terenu rutinski rješavali takve utakmice. Naravno, i tada je bilo kikseva i mora ih biti, ali nikada ih nije bilo u ovolikoj mjeri.
Imat ćemo vremena za dublje analize na kraju sezone, ali ono što je u ovih 40 dana postalo preočito je nedostatak vođe na terenu, a najsvježiji primjer je utakmica na Mokrom Docu. Sudbina je napokon odlučila da nam je dala previše primjera i samo tri dana kasnije Plemićima vratila Slobu i Nemanju.
Jakovljević je, unatoč pauzi od tri mjeseca, u utakmicu Superkupa protiv Sarajeva krenuo od prve minute. Naravno da je bilo mnogo upitnika nakon tolike pauze, ali je Slobo odgovorio u svom stilu. S kapetanskom trakom oko ruke bio je najbolji igrač Zrinjskog na terenu, odlično čuvao opasnog protivničkog napadača Joao Carlosa, a kasnije i Luku Menala. Svojim pristupom angažirao je i ostale suigrače jer kada vide da se njihov kapetan s 36 godina na leđima onako baca za loptom i igračima, to mora potaknuti i njihovu reakciju. Pogotovo kod mlađih igrača.
Defenzivni dio bio je posložen, ali prema naprijed je nešto nedostajalo. To je posebno bilo primjetno u pritisku kojega su igrači Zrinjskog pokušavali raditi na protivničkog golmana i posljednju liniju. Mario Ćuže krenuo bi u pritisak, ali pratio ga je samo Karlo Abramović, uz eventualni dolazak Dana Lagumdžije iz drugog plana. Njihovo iskakanje nisu pratili ostali suigrači, linije se nisu pomjerale prema naprijed i gosti su se bez problema oslobađali pritiska i iznosili loptu. Dojam je da je Plemićima nedostajao vođa koji će svojom naredbom povesti cijelu momčad u pritisak, nešto što Nemanja Bilbija uspješno radi svih ovih godina.
Deset minuta prije kraja utakmice trener Igor Štimac je na oduševljenje cijelog stadiona sa zagrijavanja pozvao Bilbiju i kapetan je u samo tih nekoliko minuta provedenih na terenu još jednom pokazao svoj značaj za momčad. U posljednjem napadu na utakmici sukobio se s golmanom Sarajeva Ivanom Banićem u što su se uključili i ostali igrači. Dodatno je “napalio” momčad prije izvođenja jedanaesteraca, a potom kao pravi vođa prvi uzeo loptu, stavio je na bijelu točku i poslao je u jednu stranu, a Banića u drugu.
Dok je Banić pokušavao voditi neke psihološke bitke sa svim igračima Zrinjskog koji su sudjelovali u raspucavanju, nije shvatio da je taj rat već na početku izgubio. Nije obranio nijedan jedanaesterac, dok je na drugoj strani dominirao Goran Karačić i Plemići osvajaju svoj prvi trofej ove sezone.
Ja dosta vodim utakmicu jer sve vidim sa svoje pozicije i volio bih da možete vidjeti kako je to iz moje perspektive kada traje naš napad. Zbog toga nekada možda burnije reagiram kada se ne odigra neko dodavanje, a ja sam vidio da je moglo. To s tribina ponekad izgleda još naglašenije, ali ja sam takav i suigrači to prihvaćaju, otkrio je nedavno Nemanja kada smo razgovarali o njegovim reakcijama na terenu koje ponekad ne nailaze na odobravanje određenog dijela gledatelja.
U ova tri mjeseca smo vidjeli koliko su te reakcije bile potrebne da probude momčad kada upadne u crnu rupu. Koliko su nam nedostajale one žile kada iskoče na vratovima Nemanje Bilbije i Slobodana Jakovljevića dok uzvikuju naredbe svojim suigračima.
Ostala su još dva mjeseca sezone, Plemići imaju još mnogo utakmica pred sobom i njihov povratak bit će od velike važnosti za sve u klubu i oko njega.
U čudu smo gledali kako vrijeme proždire, začuđeni tako, proletile nam godine, pjeva mostarska grupa Zoster, a prilagodivši te stihove na trenutno stanje ekipe Zrinjskog mogli bismo reći da nam sezona leti dok svi začuđeni čekamo da neki pomak padne s neba.
Ekipa koju je godinama unazad karakterizirala nepokolebljivost i u onim najneizglednijim situacijama za preokret rezultata u svoju korist, u nedjelju je na Mokrom docu bez ispaljenog metka položila svoje oružje.
I to joj nije prvi put ove sezone.
No, nedjeljni poraz Zrinjskog iako je neugodno iznenađenje za sve navijače, ipak ne možemo svrstati pod kategoriju neočekivanog.
Morali bi dobro zavući ruku u ladicu sa sjećanjima da izvučemo neku utakmicu Zrinjskog u domaćim natjecanjima koja je izgledala dostojna dresa i ugleda kluba koji je godinama stvaran.
Istina, na Grbavici se činilo kako se ponovno ražario taj pobjednički plamen, ali ubrzo se i ugasio tijesnim prolaskom protiv Goška, ponekim blicom u pobjedi protiv Radnika, da bi kao šlag na sve stigao poraz od Posušja i -9 zaostatka za Borcem.
Paradoksalno zvuči da je svoje najbolje trenutke ove sezone momčad Zrinjskog imala u Europi, protiv višestruko kvalitetnijih protivnika, pa ako eliminiramo faktor da se Premijer liga preko noći transformirala u oazu nogometne kvalitete, a Zrinjski u tom rangu postao neki prosječan prvoligaš, na što ruku na srce i liči ovih tjedana, s pravom možemo postaviti pitanje je li i kome domaće prvenstvo tek rutina koja se treba odraditi čekajući avion za europske metropole u kojima je “zanimljivije” igrati?
Zrinjski ne bi trebao biti videoigrica kojom upravlja neki nestrpljivi klinac i redom bira ono što je njemu zanimljivo.Tko god to trebao čuti.
Statistički gledano teško da smo svjedočili neefikasnijoj sezoni Zrinjskog.
32 gola u 25 utakmica, 16 golova u 13 domaćih utakmica, već 6 utakmica na domaćem terenu u kojima su se prosipali bodovi i tako ronimo u bespuća statističkih oceana, a po tom pitanju se ništa ne rješava i ne događa, svi čekaju da Netko postigne gol, Netko napravi neki prodor ili ubačaj, a tog Nekog nema.
Tko bi ga trebao pronaći?
Ne drže vodu ni priče o sudačkim urotama, “igračima” Borca iz sjene i nacionalnoj ugroženosti kada je ove sezone Zrinjski gubio bodove redom u sljedećim utakmicama:
domaći teren (dva remija sa Širokim Brijegom, remi s Rudarom, poraz od Posušja, remi s Veležom, poraz od Sarajeva), ukupno četrnaest prosutih bodova.
gostujući teren (poraz od Željezničara, remi sa Sarajevom, poraz od Borca te poraz od Posušja), ukupno jedanaest prosutih bodova.
To nas dovodi do brojke da je Zrinjski ove sezone isključivo svojom krivicom ispustio 25 bodova.
Zvuči i izgleda previše, pogotovo kada uzmemo u obzir da bi i sa čak polovicom tih prosutih bodova Zrinjski i dalje bio u itekako nadoknadivom zaostatku za Borcem.
A ne tako davno, isti taj Borac koji nesumnjivo ima privilegirani položaj u ovoj ligi, bez obzira na sve nije mogao proći kroz cilj prije Zrinjskog.
Hrabrog, odvažnog Zrinjskog, koji, da oprostite, ne jebe živu silu.
Međutim, nakon nedjeljnog poraza od Posušja mogli smo čuti kako je na ekipu, vjerojatno, mentalno utjecao poraz Željezničara od Borca.
Osim što ta izjava nema nikakvu dodirnu točku s profesionalnim sportskim pristupom, viteštvom i pobjedničkim mentalitetom koje se potencira već mjesecima, ona je i jasna poruka ekipi Borca da smo se predali, pa oni kraj prvenstva mogu odraditi s pola gasa.
Čitav jedan tekst mogli bismo posvetiti i kontradiktornim potezima.
Od eliminiranja Ilije Mašića kako bi mladi David Karačić dobivao više minuta, da bi onda mladi Karačić upisao dva nastupa protiv Goška i šest minuta protiv Željezničara, preko lutanja u formacijama, premještaljkama igrača s jedne pozicije na drugu, i tako redom.
Ipak nećemo, jer više od igre zabrinjava pristup, a više od rezultata trgovanje ugledom.
Pristup zvani “riješit će se nešto” ili što bi pjesma s početka rekla “Imači kada”.
Ako vas je u školi zaobišla lektira “U očekivanju Godota”, on nije brzonogi francuski krilni napadač koji bi nam trebao nadomjestiti petnaestak golova koji nam u ovoj sezoni fale.
On je lik kojeg čekamo, znajući da neće doći. Suvislo, zar ne?
Ako smo već, čekajući tog Godota da nam riješi probleme u nogometnoj igri, dok oni koji bi se tomu trebali ozbiljno posvetiti rješavaju pitanja od “gorućeg nacionalnog interesa”, izgubili ovu sezonu, u kojoj je za odigrati ostao još Superkup, Kup i 11 kola prvenstva (33 boda u igri! ), onda bar, ako smo se predali, ne bi bilo zgoreg pogledati jedni drugima u oči, priznati pogreške i ispraviti što se ispraviti može.
Bez suvišnih i izlizanih izgovora.
Utakmica se može izgubiti, prvenstvo također, sve se može izgubiti osim obraza i identiteta.
Navijači, stručni stožer i igrači na klupi već su neko vrijeme bili na nogama. Dok su nervozno pratili događanja na terenu, preko raznih aplikacija provjeravali su i stanje na ostalim travnjacima diljem Konferencijske lige.
Utakmica je ušla u posljednju minutu sudačkog dodatka kada je Matej Šakota ostavio loptu za Karla Abramovića koji prošao po desnoj strani i centrirao, a Nenad Cvetković loptu nespretno poslao u svoju mrežu. Jako je teško opisati što se u tim trenucima događalo na terenu i na tribinama. Svi slave i u isto vrijeme posežu za mobitelima da provjere rezultate na ostalim utakmicama, a kada smo dobili potvrdu da je Plemićima i neriješen rezultat protiv Rapida dovoljan za proljeće u Europi, pozitivno ludilo na stadionu HŠK Zrinjski doseglo je novu razinu.
Što se u tim trenucima događalo najbolje vam može dočarati Damirova i moja dernjava tijekom prijenosa i ‘bramović, ‘bramović uz oštro đe tablica za koje imam osjećaj da će nas zauvijek obilježiti.
Onaj kojega će sigurno obilježiti je junak – Karlo Abramović.
Nogomet je od samog početka bio moja najveća ljubav. Čim bih čuo zvuk lopte, trčao sam na igralište – drugi sportovi me jednostavno nisu zanimali. Dolazim iz Hrvatske Kostajnice, gdje sam krenuo od najmlađih kategorija. Igrali smo brojne turnire, a na jednom od njih su me zapazili ljudi iz Segeste, u koju sam prešao kao mlađi pionir. Tamo sam ostao sve do juniora, upisao i prve seniorske minute, a zatim sam iskustvo skupljao kroz Trnje, Mladost iz Petrinje i Jadran iz Poreča, započinje Abramović razgovor za portal The Nobles.
Iako je proveo dvije i pol godine u drugom rangu hrvatskog nogometa gdje ga je u Jarunu trenirao i Jerko Leko, na pitanje u kojem trenutku je počela njegova profesionalna karijera, Karlo odgovara:
Tek u Mostaru. Ni u Jarunu to nije bilo to. Odradili bi trening pa ne bi znali kud’ bi sa sobom. Ovdje je daleko najprofesionalnije do sada, govori nam i otkriva da je bio blizu napuštanja nogometa.
Malo prije dolaska u Mostar razmišljao sam o prekidu karijere i upisu u policijsku akademiju. Na nagovor oca odlučio sam odigrati sezonu do kraja. On mi je rekao da će se nešto otvoriti, ali ja nisam vjerovao jer u nogometnom svijetu ima mnogo laži i sve mi se to nekako skupilo. Ipak, odlučio sam poslušati obitelj i sve se okrenulo u nekoliko mjeseci.
Imao sam dobru polusezonu iza sebe. Jakov (Pranjić, op.a.) je došao malo prije mene u Zrinjski i javio mi je da se tadašnji trener Mario Ivanković počeo raspitivati o meni. Navodno je stigla i preporuka od Sergeja Jakirovića. Zanimljivo, igrali smo prijateljsku utakmicu protiv Šibenika u kojemu je tada nastupao Duje (Dujmović, op. a.). Jakir je gledao tu utakmicu u kojoj sam zabio gol i koja mi je bila jedna od najboljih u karijeri i navodno me je preporučio Zrinjskom, otkriva nam Abramović.
U novu sredinu se brzo uklopio.
Jerko Leko je u Jarunu imao jako dobre treninge, znamo da je svašta prošao kroz karijeru, pa mi se nije bio problem prilagoditi u Zrinjskom. Svi suigrači su mi mnogo pomogli i sjajno su me prihvatili zbog čega nisam imao nikakvih problema po dolasku u novi klub i grad.
Kada smo prošle godine dogovarali intervju s Jakovom Pranjićem, ugodno se iznenadio zbog zanimanja javnosti za njega, a sličnu je reakciju imao i Karlo.
Dok smo bili u Jarunu, Sportske novosti bi možda jednom u pola godine napisale neki članak o nama, tako da vam ne mogu opisati kolika je promjena bila kada smo došli ovdje pa vi zovete na intervju, djeca se hoće slikati, žele autogram. I dalje mi je nevjerojatno, kaže krilni igrač Plemića.
Tri tjedna od dolaska u Mostar postigao je svoj prvi pogodak za Zrinjski i to u gradskom derbiju protiv Veleža. Da, to je bila ona utakmica.
Nije mi se moglo ljepše otvoriti. Bila je to jako teška utakmica uz mnogo prekida i loše vrijeme. Mara (Marko Marić, op. a.) je ispucao jednu loptu koja me je preskočila, ali se Bića (Nemanja Bilbija, op. a.) odlično zagradio i primio je. Zastao sam na sekundu jer sam mislio da će sudac dosuditi igranje rukom i kada sam vidio da od toga nema ništa dao sam se u trk, proslijedio mi je loptu koju sam ja poslao u mrežu. Čuo sam Tomu Kiša kako se dere i traži dodavanje, ali sam morao završiti onu akciju, govori kroz smijeh Abramović koji će kroz sljedeća dva mjeseca sa Zrinjskim osvojiti prve trofeje u karijeri i svojim primjerom pokazati kako se život može potpuno okrenuti u tako kratkom razdoblju.
Plemići iza sebe imaju težak prvi dio sezone u kojemu su odigrali čak 34 utakmice pa je očekivano bilo uspona i padova.
Zrinjski je veliki klub i naravno da se u svakoj utakmici očekuje pobjeda. Imali smo i promjenu trenera, nekoliko loših rezultata, ali ja sam zadovoljan kako smo odradili taj prvi dio sezone. Odnos unutar momčadi bio je sjajan, živimo za to da ponovno osvojimo titulu i obradujemo naše navijače što vjerujem da ćemo i napraviti, smatra Karlo koji je tijekom tog prvog dijela sezone propustio mjesec i pol dana zbog ozljede.
I dalje ne znam koja je točno ozljeda bila u pitanju. Magnet je pokazao da je kao pubična kost, dolazio je Valencijin doktor koji mi je rekao da je u pitanju neki živac. Mene to i dalje boli, ali nekako sam navikao i čim se dobro zagrijem mogu normalno igrati.
Na teren se vratio u pravome trenutku i bio jedan od najzaslužnijih za prvo europsko proljeće u povijesti kluba.
Protiv Rapida sam ušao na poziciju desnog beka koju sam prije toga igrao nekoliko puta u Jarunu. Jako teška utakmica tijekom koje još ne znaš je li ti neriješen rezultat dovoljan za prolaz. Šaki (Matej Šakota, op. a.) je u jednom od posljednjih napada primio loptu, ja sam mu rekao da sačeka da ga prođem što je i napravio. Primio sam loptu i prošao po desnoj strani. Protivnički igrač bio je loše postavljen i imao sam prostora poslati loptu prema petercu gdje sam se nadao da ću pogoditi našega špica, ali je ispalo još bolje jer je njihov igrač postigao autogol. Još kada smo saznali da su se poklopili i ostali rezultati… ne mogu vam opisati taj osjećaj. To mi je uz gol Veležu najbolji trenutak u karijeri, otkriva Abramović za portal The Nobles.
Plemiće je nakon tog fizičkog i emotivnog pražnjenja samo tri dana kasnije čekala još jedna od važnijih utakmica u ovoj sezoni. Gostovanje kod Borca koji je u tom trenutku imao šest bodova prednosti. Ispražnjeni i puni ozljeda otišli su u Banja Luku gdje su opravdali svoj nadimak i upisali veliku pobjedu protiv glavnog konkurenta za naslov te tako u samo tri dana potpuno okrenuli sezonu.
To nam je bila jedna od najvažniji utakmica sezone. Uvijek je neugodno izaći iz takve europske utakmice, ali “skupili” smo se, kontrolirali veći dio utakmice i stigli do tri jako važna boda, kaže Abramović koji se prisjetio i nevjerojatnog žutog kartona koji je zaradio u toj utakmici.
Dodao sam loptu Majiću i krajičkom oka vidio kako protivnički igrač dolazi “krvnički” prema meni. Poskočio sam da bih ga izbjegao i kada je sudac Nihad Ljajić zaustavio igru bio sam uvjeren da je sviran prekršaj za nas, a on meni pokazuje žuti karton. Rekao mi je da sam ga pokušao prevariti, odnosno da sam simulirao, a ja sam odmah ustao i nisam ni tražio prekršaj. Na kraju utakmice mi se ispričao zbog kartona jer je vjerojatno ponovno pogledao situaciju.
Abramović je pod trenerom Igorom Štimcem zaigrao i na novoj poziciji. Po prirodi je lijevo krilo, može igrati i na desnom te po potrebi uskakati na beka, a u dvomeču protiv Utrechta smo ga prvi put vidjeli na poziciji iza napadača.
Ono razdoblje oko utakmica sa Slovanom mi je bilo najgore. Uganuo sam zglob, Mario Ivanković dobiva otkaz, dolazi novi trener, a ja sam ozlijeđen. Bilo me je strah jer se nisam mogao odmah dokazati. Dok sam bio na terapijama trener Štimac je stalno razgovarao sa mnom i to me je nekako umirilo. Zbog svega toga sam se i vratio ranije nego što sam možda trebao, protiv Breidablika sam igrao kroz bol.
Na jednom od treninga prije prve utakmice s Utrechtom, trener Štimac je meni rekao da ću igrati iza napadača, a Pranjiću da će biti lijevo krilo. Znači, on igra na mojoj poziciji, a ja na njegovoj. Jakov i ja smo slični izgledom, došli smo iz istog kluba i kada smo kasnije u sobi razgovarali o tome mi smo bili uvjereni da nas je trener zamijenio, prisjeća se Karlo kroz smijeh i dodaje:
Kada nas je na dan utakmice pozvao na sastanak i objasnio svoju zamisao, mi smo shvatili i naravno ispoštovali trenerove upute. Jako mi se svidjelo, dobro smo igrali, a moja glavna zadaća bila je zaustaviti njihove veznjake. Kako mogu puno trčati cilj je bio i malo rasteretiti Nemanju, ali glavna trenerova uputa bila je da zatvorim njihovog najboljeg igrača Gjivaia Zechiela. Nakon Utrechta sam igrao još nekoliko puta na toj poziciji i jako sam zadovoljan svojim igrama u tim utakmicama.
Zanimalo nas je i jesu li njegove dobre igre potaknule neke klubove da se u Zrinjskom raspitaju za njegove usluge.
Sada nije bilo ponuda drugih klubova kako i nisam igrao skoro dva mjeseca, ali zato jeste pred kraj prošle sezone. Javila se Austria Klagenfurt i da nisu ispali iz prve lige tko zna što bi bilo. Klubovi su bili u kontaktu, ali kako su oni ispali onda nije bilo smisla ni za njih ni za mene, otkriva nam Abramović.
Plemići se trenutno nalaze na pripremama u Međugorju gdje bruse formu pred nastavak sezone. Odigrali su dvije utakmice protiv Jadran Luke Ploče i Vršca u kojima su slavili s visokih 7:1 i 4:0. U petak ih čeka generalna proba protiv Posušja, a nakon toga povratak u Mostar i posljednje pripreme prije nastavka prvenstva i utakmice sa Slogom.
Na ovim smo pripremama mnogo radili u teretani što mi se jako sviđa. Na terenu smo radili na raznim taktičkim detaljima koje smo testirali u te dvije utakmice. Novi igrači su pokazali da će biti od velike pomoći i svi jedva čekamo nastavak sezone.
Zrinjski će u prvih mjesec dana odigrati čak osam utakmica, a ono što svi s nestrpljenjem očekujemo su utakmice protiv velikog Crystal Palacea.
Najbitnije je dobro otvoriti sezonu protiv Sloge, Stupčanice i Borca kako bi Palace dočekali u pozitivnom nizu. Mislim da će za prvu utakmicu protiv njih biti ključno da dobijemo te prethodne tri i da na krilima toga puni samopouzdanja pokušamo ostvariti pozitivan rezultat u Mostaru.
Švicarci su vjerojatno bili lakši ždrijeb, ali ja sam se nadao Crystal Palaceu. Dugo pratim West Ham, znam sve o engleskoj Premier ligi i oduvijek sam htio zaigrati na jednom od njihovih stadiona. Vidjeli smo što se sve događa kod njih u klubu, mnogo će toga ovisiti o toj prvoj utakmici, ali ja vjerujem da mi imamo šanse. Vjerujte u nas, bit će svega, na sjajan način Karlo Abramović zaključuje razgovor za portal The Nobles.
Sredina je kolovoza, a navijači Zrinjskog imaju puno većih briga od vrućina na koje su nakon svih ovih godina jednostavno i navikli.
Nekoliko dana ranije prošli smo svu dramu oko promjene trenera, dozivala su se potrebna pojačanja, a prošla je i prva utakmica protiv Breidablika u kojoj se Zrinjski nije proslavio i svi smo s nestrpljenjem očekivali uzvrat koji je označen kao jedna od najvažnijih utakmica sezone.
Dok su sve oči bile usmjerene prema Islandu, klub je dva dana prije uzvrata nekako potiho predstavio svoje novo pojačanje – Marka Vranjkovića, desnog beka koji je stigao iz Lokomotive. Vranjković je bio prvo pojačanje novog trenera Igora Štimca, a kakvo je ozračje oko kluba bilo u to vrijeme najbolje će vam dočarati komentari na društvenim mrežama ispod objave o njegovom potpisu.
Nakon samo nekoliko utakmica Vranjković je postao neizostavan član udarnih jedanaest Zrinjskog, a njegov izostanak zbog ozljede itekako je primjetan u posljednjih nekoliko utakmica.
Ipak, vratimo se malo na početak.
Nogometom sam se počeo baviti u drugom razredu osnovne škole u jednom lokalnom klubu koji je uglavnom bio za te mlađe uzraste, a dvije godine kasnije prešao sam u Dubravu gdje sam proveo četiri godine. Iz Dubrave sam prešao u Sesvete gdje se nisam dugo zadržao. Momčad i društvo su bili dobri, igrao sam super upisavši nekoliko golova i asistencija i nakon samo sedam mjeseci stigao je poziv Lokomotive. Unatoč očevom nagovaranju da je za moju karijeru možda bolje da odem u Lokomotivu, ja nikako nisam želio otići iz Sesveta, ali je na kraju presudila njihova upornost i to što su mi ponudili stipendijski ugovor, otkriva Marko Vranjković na početku razgovora za portal The Nobles.
U Lokomotivi je igrajući na krilu prošao put od kadeta do seniora.
Tadašnji trener Goran Tomić preporučio je nekolicini nas mladih igrača da odemo na posudbu. Ja sam ga poslušao i otišao u Sesvete gdje sam proveo godinu i pol. U prvoj sezoni sam unatoč ozljedi odigrao većinu utakmica, a drugu je nažalost obilježila korona. Nakon toga sam otišao u Inter Zaprešić gdje mi je bilo odlično, klub je u to vrijeme ispao iz prve u drugu ligu i uvjeti su za tu razinu bili top. Silvijo Čabraja me nakon te sezone povukao nazad u Lokomotivu i kada gledam s ovim odmakom jako mi je drago što sam prošao te posudbe koje su me oblikovale kao igrača.
Po povratku u Lokomotivu postao je standardni član seniorske momčadi, a ubrzo je i promijenio poziciju.
Kroz cijelu karijeru sam igrao na krilu, a tu sezonu u Inter Zaprešiću me trener Ilija Lončarević stavio na wing-backa i ta mi se pozicija jako svidjela. Imaš cijelu stranu samo za sebe i ideš gore-dole cijelo vrijeme. Po povratku u Lokomotivu trener Čabraja me malo stavljao na beka pa malo na krilo nakon čega me je ostavio na beku i to je postala moja primarna pozicija. Konkurencija na toj poziciji bila je stvarno jaka. Branimir Cipetić tada je bio prvi bek i trebao je otići u Rapid Beč zbog čega me Čabraja pripremao i govorio mi da sam od nove sezone ja startni desni bek. Cipetić na kraju nije otišao u Rapid, ostao je u Lokomotivi još pola godine, nakon čega sam ušao u prvih jedanaest, ali samo na desetak utakmica jer se otvorila prilika za dolazak bivšeg hrvatskog reprezentativca Karla Bartoleca. Malo sam igrao pa malo ne, a nakon Bartoleca stigao je Fran Karačić koji je imao sjajnu sezonu na račun koje je napravio transfer u Hajduk. Iskreno, ne mogu se žaliti, odigrao sam dosta utakmica, konkurencija je bila jaka, ali naravno da sam htio više, dodaje Vranjković.
Nakon isteka ugovora s Lokomotivom odlučio se na promjenu sredine.
Stiglo je nekoliko ponuda kako mi je na ljeto isticao ugovor s Lokomotivom, a najkonkretnija je bila iz Poljske od Motora iz Lublina gdje smo igrali neki dan. Obavio sam razgovore s trenerom i sportskim direktorom, sve je bilo dogovoreno, ali je na kraju propalo. Mario Musa, prijatelj koji je prije igrao sa mnom, a sada je u tim menadžerskim vodama, me jedan dan nazvao i pitao bi li išao u Zrinjski. Odgovorio sam s “naravno da bih” jer sam Zrinjski uvijek pratio koliko sam mogao i znao mnogo o klubu. Ubrzo su krenuli pregovori i za nekoliko dana sam bio u Mostaru, otkriva Vranjković za portal The Nobles.
Proces prilagodbe na novi klub i ligu protekao je glatko.
Nije mi trebalo puno za prilagodbu na klub jer su svi bili jako pristupačni, a s Ilijom Mašićem sam bio dobar od ranije. Što se igre tiče, glavna razlika između Lokomotive i Zrinjskog je što se ovdje u većini utakmica klubovi protiv nas brane pa je i drugačiji nogomet – držiš loptu, kružiš i pokušavaš probiti taj blok. S druge strane, u Lokomotivi je u većini utakmica bilo nadigravanje što je otvaralo mnogo prostora. To je neka razlika koju sam primijetio, ali iskreno ne bih rekao da je HNL nešto puno jači od Premijer lige, posebno od kada su u BiH napravljeni novi tereni, smatra igrač Zrinjskog.
Zanimalo nas je i kako se snašao pod “pritiskom” tribina i očekivanja jer je većinu karijere proveo u klubu koji nema navijačku bazu, a ni očekivanja vodećih ljudi nisu velika. Kako ono kažu, glavno da ne ispadnemo.
Nije mi se teško nositi s tim pritiskom, ali sigurno da su ovdje veća očekivanja od navijača i kluba. Navijači očekuju da svaku utakmicu budeš bolji od protivnika i da osvajaš bodove, dok je u Lokomotivi bilo drugačije jer nema navijača i pritiska. Cilj je uvijek bio vrtjeti se oko sredine tablice da nisi pri dnu, a gore ako uspiješ nešto napraviti – super. U Zrinjskom je imperativ osvajati trofeje i izlaziti u europska natjecanja zbog čega je pritisak veći, ali meni to nije opterećenje i nije mi se problem nositi s tim.
Taj pritisak mogao bi se osjetiti u nedjelju kada nogometaše Zrinjskog očekuje utakmica protiv Veleža, a Marko je već iskusio mnoge čari gradskog derbija.
To je jedna potpuno drugačija utakmica od ostalih jer je riječ o gradskom derbiju, naboj je velik i pritisak je mnogo veći nego na ostalim utakmicama. Velež se u posljednje vrijeme digao, igraju dobro i treći su na tablici. Čvrsta su ekipa, ali s obzirom na to da je derbi i da igramo kući, mi moramo pokazati tko je gazda i pobijediti na kakav god način znamo, kazao je Vranković za The Nobles i prisjetio se svoje prve utakmice protiv Veleža:
Do tada se nisam susreo s takvim ambijentom. Na nas su bacali sve živo: petarde, boce i limenke, morali smo se zagrijavati na centru. Iskreno, više volim igrati u takvoj atmosferi da me vrijeđaju, vrište i stvaraju pritisak nego da nema nikoga na tribinama.
S Markom smo ovaj razgovor dogovarali prije dva tjedna kada je iznenada javio da mora na pregled u Beograd. Propustio je posljednje četiri utakmice, trener je izbjegavao detaljnije govoriti o njegovoj ozljedi, a sada nam otkriva o čemu je točno riječ.
Oštećen mi je dio tetive i nije ništa strašno, ali je preporuka liječnika da ne oblačim kopačke dok god osjetim bol jer je specifična ozljeda koja bi mogla dovesti do potpunog puknuća tetive i višemjesečne pauze. Iskreno ne znam ni sam kada ću se vratiti, prolazim kroz razne terapije i dajem sve od sebe da to bude što prije, otkriva nam Plemić koji je prije pauze odigrao devet utakmica zaredom u kojima je proveo sve minute na terenu ne pokazujući ni u jednom trenutku znakove umora.
Duje Dujmović u nedavnom nam je razgovoru otkrio kako trener Igor Štimac posebnu pažnju posvećuje stoperima i bekovima jer je i sam igrao na tome dijelu terena, a s njim se slaže i njegov suborac iz te posljednje linije.
Trener je igrao na poziciji stopera zbog čega dobro kuži što se događa u posljednjoj liniji i želi da je ona cijelo vrijeme “budna i našpanana”. Sviđa mi se kako rade trener i njegov stožer. Trener Štimac je sjajan govornik i motivator, a uz njega se kroz prekide i taktike sjajno nadopunjuje Marijo Tot, smatra Vranjković.
Zrinjski je u dosadašnjem dijelu Konferencijske lige imao uspona i padova, a pred posljednja dva kola nalazi se u dobroj poziciji da izbori nokaut fazu što bi predstavljalo najveći europski uspjeh kluba u njegovoj povijesti.
Prisjetio bih se i onog Utrechta s kraja kvalifikacija gdje smo po meni u obje utakmice bili bolja momčad, ali nažalost nismo uspjeli napraviti taj iskorak i kvalificirati se u Europsku ligu. Protiv Lincolna nam je bilo bitno dobro ući u Konferencijsku ligu i to smo napravili na spektakularan način. U toj utakmici sam upisao i asistenciju što mi je dodatno podiglo samopouzdanje.
Uslijedilo je gostovanje u Mainzu. E, to je bila jako lijepa utakmica za igrati. Mislim da nas je taj rani crveni malo unazadio, ali smo opet odigrali jednu mušku utakmicu protiv bundesligaša koji je veliko ime. Bilo je prelijepo igrati na onakvom stadionu pred onolikim brojem naših navijača.
Dinamo Kijev je pokvario dojam iz prva dva kola. Imali smo dobrih prilika u prvom poluvremenu pa primimo gol iz prekida koji je jedno od njihovih jačih oružja. Mislim da nas je onaj drugi gol skroz poremetio i tu je sve krenulo nizbrdo. Dočekali su nas nespremne, mi smo očekivali da će sudac dati znak za izmjenu, a oni nam slože akciju i zabiju gol. Odmah su zabili i treći, nismo znali gdje nam je glava i završilo je kako je završilo.
Hacken sam zbog ozljede gledao s tribine i uživao u velikom preokretu svojih suigrača. Vezna linija gostiju mi je baš izgledala moćno i bez problema su iznosili loptu. Moj dojam je da su nam mogli zabiti dva-tri gola, ali mislim da su se previše opustili jer bi došli do našega gola i umjesto da pucaju krenu s nekim podvaljivanjima što im se na kraju odbilo od glavu. O golu kapetana Nemanje Bilbije ne treba trošiti puno riječi, dovoljno ga je samo ponovno pogledati, kaže Vranjković.
U dresu Plemića odmjerio je snage s mnogim opasnim ofenzivcima iz protivničkih ekipa, a istaknuo je dvojicu zbog kojih je morao raditi još više nego inače.
Iz Europe bih izdvojio krilo Dinamo Kijeva, Shola Ogundanu koji je jako nezgodan, brz, agilan i ima odličan prvi korak. U Premijer ligi bih možda izdvojio Giorgija Guliashvilija koji je tehnički vrlo dobar igrač sa solidnim driblingom i također ima dobar prvi korak.
Momak koji obožava kavu i druženja nije imao nikakvih problema u prilagodbi na novu sredinu.
Ma Mostar k’o Mostar. Kao grad mi se jako sviđa, nije mi bio stran ni prije jer su moji inače iz Posušja pa smo znali dolaziti ovamo. Grad nije malen, ali svugdje možeš doći kroz nekoliko minuta. Ima sve što ti treba i nikada ti nije dosadno. Obožavam kave i druženje tako da sam se brzo priviknuo na Mostar. Jedino što mi se nije dopalo su one ljetne vrućine. Pa ono nije normalno, sjedim u jedanaest navečer, a tamo pokazuje 33 stupnja. Bože sačuvaj, kroz smijeh Marko Vranjković zaključuje razgovor za portal The Nobles.
Dobar podcast, uz par emojija stegnutog bicepsa, glasila je poruka koje me je prije nekoliko dana dočekala u inboxu.
Hvala doktore. Čestitke na pobjedi i asistenciji, odgovorio sam.
Hvala hvala, pratiš sve vidim haha. Ništa, kada se vratim odradit ćemo jedan podcast, imamo materijala, dodao je sugovornik uz par onih emojija koji plaču od smijeha.
Znači vraćaš se?, upitao sam.
Haha, budu li me htjeli vraćam se i džabe.
Ovo “vraćam se i džabe” ostalo mi je zvoniti u glavi neko vrijeme. Kolega iz Noblesa to je najbolje opisao: Ovakve stvari su pobjeda kluba.
Sugovornik koji me je iznenadio porukom bio je Matija Malekinušić. Igrač koji je Zrinjskom dao mnogo, ali i igrač kojemu su klub, grad i navijači dali mnogo zauzvrat. I jedna i druga strana su na kraju prošle sezone shvatili da je, nakon četiri sjajne godine, stiglo vrijeme za rastanak.
Za Matiju se tijekom ljeta raspitivalo mnogo klubova, među kojima je bio i Željezničar, a on se na kraju odlučio za odlazak u Srbiju, točnije Novi Pazar.
Da, spominjalo se dosta klubova ali ništa nije bilo konkretno. Što se tiče Željezničara bilo je upita, ali nitko me konkretno iz kluba nije zvao da dogovorimo uvjete. Novi Pazar sam izabrao zato što su jedini bili ozbiljni što se tiče moga dolaska i svidio mi se projekt kluba, otkriva Malekinušić na početku razgovora za portal The Nobles.
Osvrnuo se i na prve dojmove u klubu koji je jako dobro otvorio novu sezonu.
Prvi dojmovi su bili odlični. Nakon što sam vidio stadion i trening kamp sa sigurnošću mogu reći da rijetko tko u BiH ima približno ovakve uvjete kakve ima Novi Pazar! Ovo je jedno od najboljih otvaranja sezone u povijesti kluba, trenutno smo na četvrtom mjestu i pružamo jako dobre igre kao momčad. Cilj nam je ponoviti prošlu sezonu i da Novi Pazar opet zaigra Europu, dodaje Matija.
Novi Pazar se nalazi u vrhu tablice uz Crvenu Zvezdu, Partizan i Vojvodinu, a jedan od najzaslužnijih je upravo Malac koji je u sedam kola upisao gol i tri asistencije.
Pa dobro, to je plod cijele momčadi. Trebalo nam je malo vremena da se uigramo jer je stiglo mnogo igrača, ali sam jako zadovoljan. Naravno uvijek se teži ka boljem, ali to mjesto na tablici pokazuje kakva smo ekipa i da smo konkurentni.
Zanimalo nas je prati li igre svog bivšeg kluba i suigrača.
Naravno da pratim i gledam. Bude li Zrinjski igrao svaku utakmicu kao protiv Sarajeva, iskreno vjerujem da se isključivo oni pitaju i siguran sam da će ostvariti zacrtane ciljeve kao i svake godine, a to je sam vrh, smatra Malekinušić.
Vratili smo se na početak našega razgovora kada je rekao da bi za Zrinjski igrao i besplatno.
Jesam i mislim tako… Zrinjski je moj drugi dom. Moja prava profesionalna karijera je započela u Mostaru, tako da vezan sam jako za taj grad i nadam se da ću se jednoga dana vratiti i da slavimo kao proteklih godina, otvoreno nam govori Matija.
Za kraj smo se dotaknuli života u Novom Pazaru i toga što mu najviše nedostaje iz Mostara.
Navikao sam se na život u novom gradu i ugodno se osjećamo ovdje, a iz Mostara mi najviše nedostaje društvo, kava u Bazzi i naravno gradski derbi, zaključio je Malekinušić razgovor za portal The Nobles.
Golovi Aston Villi i Borcu u finalu Kupa, nevjerojatno poluvrijeme protiv Breidablika (dva pogotka i asistencija) kada je Zrinjski praktički osigurao svoju prvu europsku jesen, vratnica u epskom preokretu protiv AZ-a koja je prethodila golu Zvonimira Kožulja za pobjedu, asistencija Mariju Ćuži u finalu Kupa… samo su neki od podataka koji će zauvijek ostati zapisani zlatnim slovima u klupskim knjigama.
Ipak, pored svih tih sjajnih golova i asistencija, jedna od najboljih utakmica koja opisuje Matiju Malekinušića je gostovanje u Alkmaaru kada je bio primoran zaigrati na lijevom beku i kada je odigrao jednu od najboljih utakmica u svojoj karijeri. Zaigrat će nakon toga Matija još nekoliko puta na beku i na drugim neprirodnim pozicijama. Nikada se neće buniti ni zbog toga, a ni zbog toga što je utakmicu počeo ili cijelu odgledao s klupe.
Prije godinu dana sam napisao tekst u kojemu sam ga nazvao vojnikom kluba. I tada sam konstatirao kako ne volim taj izraz i da se on olako dodjeljuje, ali da nema boljeg načina kojim bi se opisao Matija Malekinušić. Svojim izjavama o Mostaru i Zrinjskom to je samo još jednom potvrdio.
