U čudu smo gledali kako vrijeme proždire, začuđeni tako, proletile nam godine, pjeva mostarska grupa Zoster, a prilagodivši te stihove na trenutno stanje ekipe Zrinjskog mogli bismo reći da nam sezona leti dok svi začuđeni čekamo da neki pomak padne s neba.
Ekipa koju je godinama unazad karakterizirala nepokolebljivost i u onim najneizglednijim situacijama za preokret rezultata u svoju korist, u nedjelju je na Mokrom docu bez ispaljenog metka položila svoje oružje.
I to joj nije prvi put ove sezone.
No, nedjeljni poraz Zrinjskog iako je neugodno iznenađenje za sve navijače, ipak ne možemo svrstati pod kategoriju neočekivanog.
Morali bi dobro zavući ruku u ladicu sa sjećanjima da izvučemo neku utakmicu Zrinjskog u domaćim natjecanjima koja je izgledala dostojna dresa i ugleda kluba koji je godinama stvaran.
Istina, na Grbavici se činilo kako se ponovno ražario taj pobjednički plamen, ali ubrzo se i ugasio tijesnim prolaskom protiv Goška, ponekim blicom u pobjedi protiv Radnika, da bi kao šlag na sve stigao poraz od Posušja i -9 zaostatka za Borcem.
Paradoksalno zvuči da je svoje najbolje trenutke ove sezone momčad Zrinjskog imala u Europi, protiv višestruko kvalitetnijih protivnika, pa ako eliminiramo faktor da se Premijer liga preko noći transformirala u oazu nogometne kvalitete, a Zrinjski u tom rangu postao neki prosječan prvoligaš, na što ruku na srce i liči ovih tjedana, s pravom možemo postaviti pitanje je li i kome domaće prvenstvo tek rutina koja se treba odraditi čekajući avion za europske metropole u kojima je “zanimljivije” igrati?
Zrinjski ne bi trebao biti videoigrica kojom upravlja neki nestrpljivi klinac i redom bira ono što je njemu zanimljivo.Tko god to trebao čuti.
Statistički gledano teško da smo svjedočili neefikasnijoj sezoni Zrinjskog.
32 gola u 25 utakmica, 16 golova u 13 domaćih utakmica, već 6 utakmica na domaćem terenu u kojima su se prosipali bodovi i tako ronimo u bespuća statističkih oceana, a po tom pitanju se ništa ne rješava i ne događa, svi čekaju da Netko postigne gol, Netko napravi neki prodor ili ubačaj, a tog Nekog nema.
Tko bi ga trebao pronaći?
Ne drže vodu ni priče o sudačkim urotama, “igračima” Borca iz sjene i nacionalnoj ugroženosti kada je ove sezone Zrinjski gubio bodove redom u sljedećim utakmicama:
- domaći teren (dva remija sa Širokim Brijegom, remi s Rudarom, poraz od Posušja, remi s Veležom, poraz od Sarajeva), ukupno četrnaest prosutih bodova.
- gostujući teren (poraz od Željezničara, remi sa Sarajevom, poraz od Borca te poraz od Posušja), ukupno jedanaest prosutih bodova.
To nas dovodi do brojke da je Zrinjski ove sezone isključivo svojom krivicom ispustio 25 bodova.
Zvuči i izgleda previše, pogotovo kada uzmemo u obzir da bi i sa čak polovicom tih prosutih bodova Zrinjski i dalje bio u itekako nadoknadivom zaostatku za Borcem.
A ne tako davno, isti taj Borac koji nesumnjivo ima privilegirani položaj u ovoj ligi, bez obzira na sve nije mogao proći kroz cilj prije Zrinjskog.
Hrabrog, odvažnog Zrinjskog, koji, da oprostite, ne jebe živu silu.
Međutim, nakon nedjeljnog poraza od Posušja mogli smo čuti kako je na ekipu, vjerojatno, mentalno utjecao poraz Željezničara od Borca.
Osim što ta izjava nema nikakvu dodirnu točku s profesionalnim sportskim pristupom, viteštvom i pobjedničkim mentalitetom koje se potencira već mjesecima, ona je i jasna poruka ekipi Borca da smo se predali, pa oni kraj prvenstva mogu odraditi s pola gasa.
Čitav jedan tekst mogli bismo posvetiti i kontradiktornim potezima.
Od eliminiranja Ilije Mašića kako bi mladi David Karačić dobivao više minuta, da bi onda mladi Karačić upisao dva nastupa protiv Goška i šest minuta protiv Željezničara, preko lutanja u formacijama, premještaljkama igrača s jedne pozicije na drugu, i tako redom.
Ipak nećemo, jer više od igre zabrinjava pristup, a više od rezultata trgovanje ugledom.
Pristup zvani “riješit će se nešto” ili što bi pjesma s početka rekla “Imači kada”.
Ako vas je u školi zaobišla lektira “U očekivanju Godota”, on nije brzonogi francuski krilni napadač koji bi nam trebao nadomjestiti petnaestak golova koji nam u ovoj sezoni fale.
On je lik kojeg čekamo, znajući da neće doći. Suvislo, zar ne?
Ako smo već, čekajući tog Godota da nam riješi probleme u nogometnoj igri, dok oni koji bi se tomu trebali ozbiljno posvetiti rješavaju pitanja od “gorućeg nacionalnog interesa”, izgubili ovu sezonu, u kojoj je za odigrati ostao još Superkup, Kup i 11 kola prvenstva (33 boda u igri! ), onda bar, ako smo se predali, ne bi bilo zgoreg pogledati jedni drugima u oči, priznati pogreške i ispraviti što se ispraviti može.
Bez suvišnih i izlizanih izgovora.
Utakmica se može izgubiti, prvenstvo također, sve se može izgubiti osim obraza i identiteta.
S njima se nitko ne bi trebao kockati!