Proteklu polusezonu zaključili smo pregledom koji je bio obilježen velikim europskim susretima u kojim se Zrinjski velikom slovima upisao na nogometnu kartu Europu. Proljeće je donijelo povratak na sumorne terene i domaće prvenstvo, nešto frustracija, puno nade i na kraju jako puno sreće, smijeha i veselih trenutaka. Prisjetimo se kako je sve počelo.
Ne trebate biti veliki poznavatelj prilika u bh nogometu kako bi došli do zaključka koliko je izazovno stizati 7 bodova zaostatka za ekipom Borca.
Ipak, nada je jedna od najdemokratskijih stvari na ovom svijetu, pripada svima i nitko vam je ne može oduzeti.
Ako uz to još posjedujete i potrebnu kvalitetu da situaciju okrenete u svoju korist, ne preostaje vam ništa drugo nego pokušati pomrsiti račune očekivanjima.
Sezona lova otvorena je na Grbavici, s jasnim ciljem – pobjeda.
Gostovanje Željezničaru koji je pod vodstvom novog trenera, imperativom izlaska iz opasne zone i punim stadionom bio idealna lovina za najaviti velike stvari.
Osim što bi bodovna razlika u najmanju ruku ostala ista, pobjeda bi s psihološkog aspekta ekipu i trenera napunila samopouzdanjem te poslala određenu poruku da se, ako je netko i zaboravio sve preokrete, Zrinjskog nikada ne otpisuje.
To se nije dogodilo.
Nesigurna nula i Borac je na devet bodova.
Sasvim dovoljno da se i među domaćim pukom uvuku sumnje.
I zaista u tih prvih mjesec dana,ako ne računamo protivnike koji su daleko ispod ranga Zrinjskog (Slavija,Igman i Jedinstvo), dalo se u zraku namirisati neugodne plinove nekih prijašnjih vremena, trome igre i mlitavog stava.
Valja spomenuti i gostovanje protiv Sloge (1:1) koje je iz ropotarnice povijesti na trenutak izvuklo neke “čari” Premijer lige koje zasigurno nikom ne nedostaju.
A da bi stvar bila gora,kišovite nedjeljne večeri, Banjalučani su minimalnom pobjedom otišli na maksimalnih 12 bodova.
(Ne)dostižnih.
Kiša je obilježila domaće utakmice Zrinjskog ove polusezone.
Često ju je i trener Petrović spominjao u svojim izjavama.
Sklizak teren, pljusak i nespretnost “plave devetke” preokrenule su polusezonu Zrinjskog te subote, a da toga u tom trenutku nitko i nije bio svjestan.
Da je Željezničar tada poveo, teško da bi Zrinjski stigao do dva gola i plavi s Grbavice bi, ni krivi ni dužni, uvelike usmjerili sami tok polusezone.
Ovako, dva gola su bila dovoljna za naizgled sigurnu pobjedu i 3 boda što je dalo prijeko potrebni mir pred mini pauzu koja je uslijedila.
Je li do te pobjede,reprezentativne pauze ili skinutog pritiska očekivanja, ali u nastavku sezone Zrinjski je iz utakmice u utakmicu izgledao sve sigurnije, bolje i lepršavije.
Kao naručena došla je pobjeda protiv Borca u Banja Luci i ne samo pobjeda već i igra koju je Zrinjski pokazao u toj utakmici.
Bila je to prva od 3 pobjede nad izravnim konkurentom u manje od dva mjeseca.
Do finala kupa Zrinjski je koračao sve sigurnijim koracima na oba fronta.
Ruku na srce, neke pobjede ćemo morati svrstati pod onu “igru briši,bodove piši” (Velež i Sarajevo), ali veliku većinu protivnika Zrinjski je izdominirao.
Uostalom, zadnji poraz je bio upravo taj protiv Borca na domaćem terenu, što je sad već bilo poprilično davno. Taj poraz ispostavit će se i ključni jer je Zrinjski na kraju zaostatak sveo na svega dva boda!
Kup kao minimum
Kao šlag na kraju i poseban podnaslov ciljano ćemo ostaviti dvomeč finala kupa.
16 utakmica u nizu bez poraza,12 pobjeda za redom… i mogli bismo se još igrati brojkama, ali one bi izgubile smisao da nije osvojen kup.
Jer kao što je trener Petrović podcrtao u govoru prije meča: ”Ovo je minimum koji smo zaslužili ove godine!”
I zaista je tako.
U obje utakmice Zrinjski je pokazao da je na zelenom terenu kvalitetnija momčad, s jasnijom idejom kako ugroziti protivnika – raznovrsniji, moderniji.
Jednostavno bolji.
Treba barem rečenicu posvetiti i tome da se protiv nekih stvari nije moglo,ali ne možemo se oteti dojmu da je i pored toga Zrinjski mogao ostvariti svoje demokratsko pravo s početka teksta i deveti se put upisati na trofej osvajača Premijer lige.
Nakon svega, možemo zaključiti kako je oblacima obilježena polusezona, koja je u jednom trenutku prijetila čak da postane i sumornom, ipak završila mnogo vedrijim i pozitivnijim tonom.
Scenom slavlja igrača i navijača koji su već bili na odlasku.
Više nego zasluženim slavljem.
Ovaj tekst je pisan netom nakon okončanja utakmice u Konjicu, 55. utakmice Zrinjskog ove sezone.
Usporedbe radi Dinamo ih je odigrao 59.
Zrinjski je premostio jaz između domaćeg prvenstva i europskih natjecanja, naučio voziti slalom u ritmu četvrtak-nedjelja, te pored svega još jednu sezonu okrunio trofejom, a vama ostavljamo da izaberete najdraži trenutak ove sadržajne sezone.
Vremena za odmor neće biti puno.
U blagoj omamljenosti ćelopeka i plesa kuglica uživat ćemo i ovo ljeto.
Još jedno.
Istini za volju s nešto većim očekivanjima…