U povijesnim knjigama ime Krunoslava Rendulića ostat će zapisano kao ime trenera koji je Plemiće vodio do prve dvostruke krune u povijesti, a onda i do prvog plasmana u skupnu fazu UEFA Konferencijske lige. Rendulića navijačima Zrinjskog ne treba puno predstavljati, a bivšeg trenera Plemića i sadašnjeg trenera Sabaha „ulovili smo“ na odmoru u Mostaru. Bila je to odlična prilika da ga zamolimo za razgovor, a susretljivi Rendulić je to brzo i prihvatio.
Gospodine Renduliću, hvala u ime portala Zrinja.com i svih navijača i čitatelja što ste na odmoru odvojili vrijeme za jedan Plemićki razgovor.
– Hvala vama prije svega na interesu, a s obzirom da me za Mostar vežu lijepe uspomene odluka je bila laka.
Trenutno vodite momčad azerbejdžanskog Sabaha. Kakav je život na Kavkazu? Je li Vam trebalo neko vrijeme prilagodbe ili je dosta slično životu u Iranu?
– Nema neke prevelike razlike u odnosu na Iran i to iskustvo u Iranu mi je dosta pomoglo da brzo pohvatam konce. Znao sam što me čeka, ali moram priznati da je u Azerbejdžanu bolji život. Baku je svjetski grad i sve što poželite lako ćete naći.
Sabah je dosta mlad klub. Postoji tek 7 godina, ali je jako brzo postao top3 u Azerbajdžanu. Koja je pozadinska priča oko tog kluba?
– Sabah je prije ulaska u prvu ligu imao školu nogometa i bavili su se isključivo djecom, a kasnije su došli do prekretnice i trebali su odlučiti što dalje. Uz pomoć saveza i države su se odlučili na iskorak i od 2017. godine klub stalno napreduje. Klub je dosta ambiciozan i vode ga ambiciozni ljudi i sve se to poklopilo s mojim ambicijama i izbor nije bio težak. Ispočetka nije sve išlo glatko jer smo bili na 6. mjestu, ali na našu radost smo se uspjeli plasirati u Europu. Qarabag je svijet za sebe i oni su za dva koplja kvalitetom iznad ostatka lige, a što se tiče ostatka lige, male su razlike od drugog do zadnjeg mjesta. Čak je i Gabala koja je ispala iz lige ozbiljan klub i to samo mi osjetili na svojoj koži budući da smo izgubili od njih 2-0.
Jeste li imali vremena tu i tamo baciti pogled na utakmice Zrinjskog?
– Jesam, sve sam pratio. Ne samo ja, nego i moj stožer u kojem su Saša Sabljak i Domagoj Perić. Ipak samo mi dio bliže povijesti i uvijek nam je drago pogledati Zrinjski jer smo tu proveli prekasnu godinu s fenomenalnim rezultatima.
Ono što je u velikoj mjeri usmjerilo ligašku sezonu Zrinjskog, a o tom samo razgovarali i sa sadašnjim trenerom Željkom Petrovićem, je pravilo U21. Smatrate li da je Zrinjski omamljen Europom na neki način u prijelaznom roku zanemario pravilo U21?
– Stvari nisu crno-bijele. Kada gledate to izvana lako dobijete krivu sliku, ali morate biti svjesni da smo mi imali Sučića i Ilinkovića, dva najbolja mlada igrača prošle sezone i oni bi sigurno igrali bez obzira na taj uvjet. Nažalost, htjeli smo zadržati i jednog i drugog, ali smo izgubili obojicu. Tako mlade i kvalitetne igrače nije lako naći i zbog toga smo bili u ozbiljnom hendikepu. Doveli smo Ramića koji nije imao konstantu u Sarajevu, ali smo procijenili da bi mogao biti od koristi što se na kraju i pokazalo i rekao bih da je to bio dobar potez. Od ostalih igrača smo imali Sabljića, Prskala i Sefu. Od ove sezone samo jedan mora biti na terenu, ali ni tog jednog nije lako naći jer jednostavno nemate bazu pa da na svakom koraku možete pronaći U21 igrača.
Koliko je zapravo teško u početnom razdoblju prijelaznog roka dovesti igrača za kojeg smatrate da je ono što vam treba? I koliko ga je zapravo teško nagovoriti da dođe u bh. ligu?
– To je period u kojem nemate vremena i jednostavno se dogodi raskorak želja i mogućnosti. Svjesni ste da se morate pojačati na određenim pozicijama, a s druge strane, svi ti igrači čekaju nešto bolje. Praktički, prijelazni rok u lipnju ni ne počinje i ograničeni ste u svakom pogledu. U takvim okolnostima morate naći najbolja i najbrža rješenja, a možda ste u startu svjesni da to nije idealno rješenje, jer jednostavno nemate vremena nekoga čekati. Npr. doveli smo Batarela koji je odigrao odličnu utakmicu u Linzu, ali da ga nismo imali u kadru tko bi igrao stopera? Rekao bih da smo taj dio solidno odradili jer smo ga odradili u okviru svojih mogućnosti. Ali pazite, ista je stvar i s Dinamom, smo što je to malo viši nivo pa njihove želje čekaju transfer u ligu petice ili slično.
Opet kažem, nemate vremena jer kreću pripreme i morate uigravati momčad jer je prva utakmica ključ i ona sve određuje. Protiv Urartua je bilo najvažnije proći i uspjeli smo.
Jeste li više preferirali formaciju 433 ili 4231 sa Kišom iza Bilbije?
– U datom trenutku razmišljate što bi bilo najbolje za momčad i kako izvući maksimum iz svakog pojedinca. Puno je tu detalja koji prevagnu na jednu ili drugu stranu, npr. tu je rad na treninzima kroz tjedan, ali ljudi to ne znaju i samo vide ime i prezime, pa još ako favoriziraju nekoga stvaraju sliku kako bi to trebalo izgledati. Jasno je da je Tomo igrač koji ima kvalitetu i to nije upitno i svi smo mi svjesni da u defanzivi nije igrač koji će odraditi neke stvari koje će npr. Ivančić, ali od takvog igrača to ne možete očekivati, ali neki minimum u obrani svatko mora odraditi.
Nakon što je bilo jasno da će klub igrati grupnu fazu, nastavljano je s dovođenjem igrača, pa je na kraju prijelaznog roka vaša momčad brojala čak 34 člana. Na press konferencijama ste djelovali kao da Vam se to ne sviđa jer vam otežava rad.
– Budimo realni, to se nijednom treneru ne sviđa. Kad imate preko 30 igrača u startu ih je minimalno 10 nezadovoljno. Najteže mi je bilo maknuti 10 igrača sa strane kada radim taktički trening da treniraju s jednim od asistenata, ali tako su se stvari odigrale u tom momentu.
Opet kažem, to su ozbiljne otegotne okolnosti i ne možete imati 30 ljudi koji su zadovoljni. Na terenu možete imati 11 igrača, njih 5-6 koji se rotiraju i to vam je nekih 17-18 igrača, maksimalno 20 i jasno je da su ovi ostali nezadovoljni.
Je li ta prenapučenost veznog reda i manjak prostora bio jedan od pokretača nezadovoljstva kod veznjaka koji su u Zrinjski došli oživjeti karijeru? Nekako je u tom buntu najglasniji bio Zvonimir Kožulj koji je kasnije odstranjen iz ekipe.
– O kvaliteti Zvonimira Kožulja je neupitno govoriti, uostalom znamo u kojim je klubovima igrao. No, morate znati da je došao nakon dvije godine bez nogometa i morali smo ga uvoditi korak po korak i najvažnije je bilo da se on na tom putu ne ozlijedi. Znali smo ako se spremi da će biti koristan. Jednostavno, sve se odvijalo da morate čekati red na koji dođete prije ili kasnije, ali je bitno da budete svjesni da ste dio momčadi. Jasno da je on odigrao fenomenalnu utakmicu koju smo okrenuli protiv AZ-a i o tome ne treba trošiti riječi.
Nije Vam bilo lako složiti konačan popis za Europu. Previše je igrača bilo u kadru, a premalo iz omladinskog pogona.
– Da, imali smo problem jer nismo imali dovoljan broj igrača koji su prošli kroz školu nogometa i bili smo dosta ograničeni. Usput samo ostali i bez Barišića iz dobro poznatih razloga i to su za nas bili stvarno veliki problemi. Bili smo prisiljeni puno toga vagati, gledali smo koji igrač može pokriti više pozicija, koliko nam treba ljevaka, koliko dešnjaka i morate se odlučiti za tri dana. Takva su pravila i za nas nisu bila idealna.
Odmah nakon problema s popisom za Europu uslijedila su dva vezana poraza, prvo od Posušja, zatim od Sarajeva. Je li istina da ste bili blizu otkaza u trenucima kada ste sa Zrinjskim ispisali povijest?
– Sigurno da je bilo istine. Nitko nije demantirao da nije, što znači da se tu događalo puno toga iza kulisa. Nije nam u početku bilo lako igrati na dva kolosijeka zbog fizičkog i emotivnog pražnjenja. Dođu trenuci kada više ne znate ni protiv koga igrate ni za što se spremate jer igrate svako treći dan i to nije lako izdržati. Mi smo ipak bili na drugoj poziciji uz sve te okolnosti, za razliku od Dinama koji je imao ozbiljnih problema, pa čak i klubovi u najjačim europskim ligama imaju problema igrati u tom ritmu.
Stvorio se dojam da su stvari nepopravljive jer ste bili svjesni da postoji mogućnosti da će netko drugi voditi ekipu u grupnoj fazi?
– Vaza koju lijepite pušta vodu i više nikad ne može biti vodonepropusna. Ali to je sport, u sportu jučer ne postoji i mi koji smo unutra smo toga svjesni. Uvijek se može razgovarati kako se taj razlaz dogodi i je li moglo drugačije, ali prihvatite kao dio posla. Ljudi koji odlučuju o tome su tako odlučili jer su u tom trenutku smatrali da je tako najbolje, isto kao što sam ja odlučivao na terenu.
Nakon ta dva poraza uslijedio je nezaboravni preokret protiv AZ-a. Krenula je serija pobjeda, ali kao da se samo čekao prvi kiks…
– Nije to samo vaš dojam, puno ljudi mi je to reklo. Ne znam je li to tako ili nije, možda i nije važno. Ne bih rekao da je „nula“ u Banja Luci neuspjeh, u Posušju kada kažete da je bilo 2-2 zvuči kao kiks, ali ako uzmete u obzir cijeli kontekst, igrali smo više od 45 minuta s igračem manje. Imali smo nesreću da smo puno toga promašili u prvom poluvremenu i nakon nespretnog Ramićevog crvenog kartona stvari su se potpuno okrenule. Protiv Veleža je bila osma utakmica u 26-27 dana i nakon što smo došli s gostovanja iz Varšave. Momčad je bila fizički i mentalno iscrpljena jer smo u toj utakmicu izgubili sve šanse za prolaz. To je opet jedna od naših nerealnosti – kada dođete u situaciju da igrate u grupi koja je bila na razini Europa lige i u jednom trenutku pomislite da trebate proći. Trebali smo u tim trenucima biti svi malo realni i priznajmo da je taj rezultat koji smo napravili jako ozbiljan.
Ako nešto napravite prvi put u povijesti kluba, ako nešto napravite prvi put u povijesti države onda je jasno da je taj rezultat ogroman i najveći mogući. No, mi uvijek mislimo da može to još i bolje i u neku sam ruku postao žrtva svog uspjeha.
Smatrate li da je dosta nervoze unijelo nešto stabilnije Sarajevo u tim trenucima i Borac kojem je sve išlo do ruke?
– Kad smo saznali koliko imamo utakmica i kakav nam je raspored jasno smo iskomunicirali da nam je bitno da Borac ne ode previše. U mojim razgovorima s klubom minimum je bio 2 boda po utakmici. Mi smo to držali i u trenutku kad sam ja otišao. Imali smo 7 bodova zaostatka i utakmicu manje protiv Širokog. Uz sve okolnosti koje sam nabrojao i sve utakmice koje smo odigrali više od Borca ja mislim da je to bilo sasvim dobro, neću reći da je bilo odlično, ali je bilo ono što smo iskomunicirali.
Jesu li do Vas stigle riječi Željka Petrovića s proslave kupa?
– Jesu. Ja ga osobno ne poznajem, znam ga iz medija i ovim putem mu se zahvaljujem. Hvala mu na tim riječima i drago mi je da je napravio rezultat i osvojio kup. Kada se sve zbroji, mislim da je to bio maksimum ove sezone.
Sigurno smo da ste svjesni traga kojeg ste ostavili u Mostaru i koliko Vas navijači Zrinjskog zapravo cijene.
– Očito sam onda to nečim i zaslužio. Tako je to u sportu, kada imate rezultat onda je sve lakše i ljudi vas drugačije doživljavaju. Meni je najbitnije da u svom radu dajem maksimum, a ja sam imao sreću da sam naišao na jako kvalitetnu grupu ljudi i oni su najzaslužniji za sve što je Zrinjski ostvario zadnjih godina.