Teško se sjetiti utakmice s manje uzbuđenja i žara od prošlosezonskog Superkupa odigranog u Zenici, pred gotovo praznim tribinama. Bio je to susret bez prave energije, bez onoga što ovakve utakmice moraju imati. Ipak, ova priča danas ima drugačiji kontekst.
Ova utakmica dolazi u vrlo osjetljivom trenutku. Trenutku u kojem je svima jasno da će borba za titulu biti gotovo nemoguća misija. Možda to u klubu i na klupi ne žele priznati, možda se i dalje gura ista priča, ali realnost na terenu govori drugačije. No, to je tema za neki drugi dan.
Ovdje se radi o nečemu jednostavnijem – o ponosu.
Na suprotnoj strani je Sarajevo. Klub za koji vrlo dobro znamo što predstavlja, ali i tko ga vodi. Godinama se pokušava nametnuti neka priča o moralnim vertikalama, o veličini i ispravnosti, a istovremeno se neke stvari uporno guraju pod tepih. Nije ni čudo kad znaš kakve se priče vežu uz ljude iz same uprave, uključujući i one s etiketom bjegunaca iz susjednih država.
I upravo takav protivnik dolazi pod Bijeli Brijeg. S jasnom namjerom – uzeti trofej na našem terenu.
Pa, hoćemo li im to dopustiti?
Jasno je da postoji razočaranje. Igre u drugom dijelu sezone, a ruku na srce i dijelom u prvom, nisu bile na razini. Greške su se ponavljale, energija je padala, a strpljenje navijača se istanjilo.
Sve to stoji, ali ova utakmica nije za analize, niti za traženje krivaca.
Ovo je utakmica u kojoj se neke stvari moraju ostaviti po strani. Izaći na teren, stisnuti zube i pokazati da ovaj dres ipak ima težinu. Sačuvati čast pred svojim navijačima i ne dopustiti da netko drugi slavi na našem stadionu.
A nakon toga – neka se rješava sve što treba. I što i tko.