U epicentru ljeta Mostar je bio domaćin jednog od značajnijih nogometnih/sportskih događaja u posljednje vrijeme.
Ne, nije se s centra stadiona Pod Bijelim Brijegom zakotrljala lopta i nije Zrinjski priredio još jedan filmski preokret.
Zrinjski je postao film, a lopta ono što spaja i razdvaja dvoje zaljubljenih koji nenametljivo iz pozadine sitnim glumačkim gestama prožimaju dokumentarac vraćajući nas u doba plesnjaka i uglađenih manira.
U doba nekog Mostara kojeg gledamo samo na fotografijama, a kojeg smo sinoć uz pomoć Komadine, Jerkića, Rotima i Marinovića vješto oživjeli.
Priča o ponosu je priča o Zrinjskom, ali i priča o svemu onome što se događalo oko Zrinjskog kroz čitavu njegovu povijest.
Ako pomno promatrate sve te događaje, ne možete ne primijetiti njihov veliki utjecaj na identitet kluba koji je sve do danas ostao korijen istog.
Identitet Zrinjskog nije samo nacionalni već seže i do kulturoloških, urbanih i regionalnih granica, kako je to lijepo naglasio redatelj i scenarist filma Dragan Komadina.
Identitet Zrinjskog nikad nije bio krut i statičan, ali je bio nesalomljiv. Kroz ratove, gašenja i zabrane, preko polemiziranja činjenica ostajao je netaknut zbog ljudi koji su ga bili spremni iznova i iznova obnavljati, a takvih ljudi u ovom dokumentarcu je mnogo, te smo sigurni da će u vama barem na kratko probuditi ponos što koračate istim tlom kao i oni.
Danas, kada je ideja o neuništivosti kluba rezultirala epitetima najtrofejnijeg i kada Pod Bijelim Brijegom gostuju stariji i mlađi europski klubovi od Zrinjskog, ne možemo se oteti dojmu da su zdravi ideali najmoćnija pokretačka snaga čovjeka.
Bilo je lijepo vidjeti toliki broj ljudi koji su željeli prisustvovati sinoćnjoj premijeri koja je okupila i poznata imena s hrvatske nogometne scene.
Najznačajniji među njima je svakako Luka Modrić, bivši Plemić koji je pokazao ogromno strpljenje slikajući se svakim djetetom u toj sparnoj mostarskoj večeri.
Zrinjski i Mostar su još jednom pokazali da imaju mnogo neispričanih priča, samo trebaju nekoga da ih čuje.
A kada ih čujete, prenesite ih svojoj djeci, pričajte ih na druženjima, na putu do stadiona, nakon utakmice.
One će već naći put do sjajnih ljudi spremnih da idu toliko duboko, do obiteljskih stabala, postave ih na filmsko platno i pošalju u svijet.
Jer samo tako će živjeti u nama dok Neretva teče, kako se to spontano i snažno povika na kraju sinoćnje premijere.