Nakon početnih problema i prosutih 7 bodova u prva četiri kola proljetnog dijela prvenstva, uslijedio je veliki niz u kojem je Zrinjski na čelu sa Željkom Petrovićem uvezao šest ligaških pobjeda, te izborio finale kupa Bosne i Hercegovine.
U odnosu na sami početak Petrovićevog mandata dosta igrača je značajno podiglo razinu svoje forme, a trener je konačno stvorio okvir od 8-9 igrača koji su neizostavni članovi početnih 11. Ogromnu ulogu u svemu dobrom što se događa u Zrinjskom zadnjih 40-ak dana svakako ima Filip Bradarić koji se jako brzo nametnuo u prvog čovjeka veznog reda, te Silvio Ilinković koji se sitnim koracima vraća nakon neugodne ozljede, ali uz ogroman doprinos u utakmicama protiv Sloge (kup) i Sarajeva. Svakako ne smijemo zaboraviti niti Marija Ćužu koje je na vrhuncu forme i koji je jako blizu novom „dobule-double“ učinku.
Zrinjski je na krilima nove energije za samo 25 dana porazio tri najkvalitetnija rivala, no je li sve bilo toliko dominantno koliko izgleda na prvu?
Zrinjski je gradskom derbiju protiv Veleža do izlaska Bradarića iz igre u 25. minuti izgledao mnogo bolje i dominantnije na sredini terena ponajviše zahvaljujući Antoniju Ivančiću koji je radio odličan pritisak na vezne igrače Veleža, no nakon ozljede Bradarića, na mjesto prednjeg veznog ulazi Tomislav Kiš i u tom trenutku Zrinjski dosta gubi na agresivnosti. Veznjaci Veleža su sa povučenim Ivančićem dosta lakše iznosili loptu i dolazili bliže golu Zrinjskom, ali na sreću po Plemiće utakmica je završila pobjedom, a Kiš je od te utakmice pao u drugi plan.
Dosta se usporediva situacija dogodila u srijedu protiv Sarajeva kada se Zrinjski nakon uraganskih 3-0 skoro srušio kao kula od karata nakon ponovne prisilne zamjene u veznom redu, a ovoga puta žrtva je bio Silvio Ilinković. Takvi značajni padovi u igri, bez obzira što je Zrinjski ostao bodovno neokrznut, dosta zabrinjavaju i pokazuju da se ekipa teško prilagođavanja na nenadane promjene i da plan B ne funkcionira baš najbolje.
Zrinjski je u derbiju sa Sarajevom također pokazao dosta slabosti u zadnjoj liniji u trenucima kada bez Ilinkovića ili Bradarića izgubi kontrolu na sredini terena i dozvoli protivniku da dosta jednostavnije uđe u zadnju trećinu uz pomoć hitrih ofanzivnih igrača Sarajeva koji su tijekom cijelog drugog poluvremena zadavali dosta muka ne baš brzim stoperima Zrinjskog koji su često ostajali dosta visoko na širokom prostoru.
Bilo kako bilo, Zrinjski niže pobjede, radi sve što je u njegovoj moći da Borca stavi pod što veći pritisak, te će u finalu kupa imati priliku svoje vitrine obogatiti jedanaestim trofejom, no nervoza koju je Zrinjski prikazao protiv Veleža i Sarajeva u drugih 45 minuta je nešto na što nismo navikli u zadnje tri sezone.
Do kraja sezone je ostalo još samo 5 kola, a Zrinjski u ligaškom dijelu više ne napušta Hercegovinu i pod imperativom je prikupiti 15 bodova kako bi zadržao nade za obranu naslova prvaka, te polagati nade da Borac bod(ove) prvenstveno može izgubiti na Barama protiv Širokog Brijega, na Tušnju protiv Tuzle koja će tražiti bodove spasa, a posebno je važno da u posljednjem kolu Željezničar protiv Borca ne igra „revijalnu“ utakmicu.