Svjetsko prvenstvo 2026. – Kanada, Meksiko, SAD.
Klub, House Pub, Puž, Sleepless, Rebels, Orange.
Krcate terase, kasna lijeganja i rana ustajanja. VAR drame, oprošteni crveni kartoni, stotine milijuna u igri i stotine milijuna potrošene na preskupu pivu na stadionu.
Ne znam. Volim ovo naše – cenera za tribinu bez krova, nesnosne vrućine, odvratnu pivu iz točionika, barjake iznad glave i “99ku” kako trpa protivnike.
Reći da utakmice reprezentacije nemaju svoju draž i da ne izazivaju poseban ponos bilo bi potpuno pogrešno. No, u moru odluka kojima se nogomet svake godine dodatno komercijalizira i pretvara u biznis (što u ovom trenutku i jest), najveću zadovoljštinu pronalazim upravo u utakmicama svog Zrinjskog.
Naš je nogomet još nekako divlji, prirodan, budi one nekad skrivene emocije.
Zato se valjda Englezi dive “iskustvu u kavezu”, zato valjda još uvijek poludimo na dobar klizeći s dvije noge i zato s posebnim žarom čekamo ždrijeb svakog europskog pretkola.
Europsko ljeto 2026. – Mostar, stadion HŠK Zrinjski.
Klub, Pub, Orange, House.
Tribina Stajanje.
Goli trbusi, pijana blesa, barjaci što pružaju hlad.
Pjesma voljenom klubu i gradu. Pobjede Zrinjskog, odvratna piva ispod tribine, smijeh i veselje na utakmici. Jutarnja glavobolja dok pregledavaš ‘highlightse’ na službenom kanalu Kluba.
Ludi ritam neka krene,
Zrinjski, kako sam se zaželio tebe!