Subota. Večer. Najopušteniji dio tjedna.
Nakon radnih dana napokon ste pronašli malo vremena za sebe. Večer provodite u ugodnom društvu, na neobaveznom druženju, uz piće ili dva u nekom lokalu, restoranu ili ste jednostavno ostali kod kuće.
Udobno se smještate u fotelju, stavljate kokice u krilo, uzimate daljinski i tražite neku dobru komediju. Na vaše iznenađenje, jednu odličnu pronašli ste na kanalu Arene Sport.
Glavne uloge: Efendić, Kazlagić i Todić.
Sporedne uloge: Kaljanac, Nalić i Jusufbegović.
Statisti: igrači na terenu.
Sadržaj: utakmica šestog kola WWin Premijer lige BiH između Borca i Zrinjskog.
Početak je otvoren u laganom ritmu. Poneki prekršaj s obje strane, ništa posebno.
A onda Karlo Abramović u šesnaestercu Borca pada, valjda, sam od sebe. Sudac Efendić gestom odmahivanja rukom jasno pokazuje da nema govora o penalu za Zrinjski, ali isto tako nema ni žutog kartona za Abramovića zbog, valjda očitog, simuliranja.
Nedugo nakon toga nova scena.
Sandi Ogrinec u nekoliko minuta pravi niz oštrih prekršaja, ali sve ostaje na dijalogu njega i Efendića.
Kaljanac, valjda stručni komentator za suđenje, to naziva – menadžmentom glavnog suca.
Lijep izraz. Šteta samo što bi menadžment, po nekoj sasvim nevažnoj logici, trebao podrazumijevati isti kriterij za obje strane.
Ali dobro. I komentari su dio predstave.
Film ide dalje.
Početak drugog poluvremena donosi nove scene. Nagažen je Savić, fauliran Abramović, ali Efendić je ustrajan u svom menadžmentu. Sjecka igru, drži svoj kriterij čvrsto u rukama i ne odustaje od glavne uloge.
Možda je ovo bila i njegova audicija za neki stalni angažman. Ako jest – odradio ju je besprijekorno.
Smijeh do suza.
A onda malo boja. Kartoni na sve strane.
Dobro, na stranu Zrinjskog malo više, ali tu je i poneki za Borac. Čisto da se ne kaže kako je predstava bila potpuno jednostrana.
Zrinjski se trudi, ali Efendić je nepokolebljiv.
I onda izvlači novu foru – tri minute nadoknade.
Duhovito.
Kraj je.
Borac je živ. Efendić je položio. Kazlagić i Todić nijemi i smiješni poput Charlieja Chaplina, dok bi Kaljancu možda bilo najbolje da je i on odlučio šutjeti.
Ali nije kraj.
Taman kada vas je od smijeha zabolio trbuh, stiže posljednja scena.
Treneri i stručni komentatori Nalić i Jusufbegović pokušavaju analizirati ono što smo večeras gledali.
Samo što? Akcije, napade, trenerske vizije, nogomet općenito? To nismo gledali.
Iživljavanje nad nogometom i protivnikom koji ga samo želi igrati gledamo već nekoliko sezona, ali o tome – ni riječi.
I onda Jusufbegovićeva rečenica kako je “rezultat jedina istina” dođe kao savršena završna replika. O, Nedim, kako bi to rekla Bombaj Štampa.
Ako je bila ironična – sjajna.
Ako nije – onda smo nakon komedije upravo zakoračili u tragediju.