Da je karma k**va dobro znamo, ali da će se lažna medijska objektivnost obiti bošnjačkim medijima od glavu (po tko zna koji put) tako brzo – e pa to nismo očekivali!
Prije svega čestitamo izabranoj selekciji Bosne i Hercegovine pobjedu u Rumunjskoj, a posebne čestitke šaljemo dvojici bivših igrača Zrinjskog – Ivanu Bašiću i Nikoli Vasilju. Upravo je potonji najzaslužniji za pobjedu izabrane vrste Bosne i Hercegovine u Rumunjskoj. No, razlog pisanja ovog članka, bit ćemo iskreni, nije pobjeda BiH reprezentacije – nego jedan trenutak iz tog susreta.
Sve podsjetilo na Mostar
Naime, u 53. minuti susreta u Bukureštu dogodila se sporna situacija kada je u kaznenom prostoru BiH Benjamin Tahirović igrao rukom. Sudac Danny Makkelie je najprije to vidio igranje kao rukom izvan kaznenog prostora te je dosudio prekid za Rumunjsku. Ubrzo je uslijedio poziv iz VAR sobe i Makkelie je pred malim ekranom provjeravao potencijalni kazneni udarac.
Nakon pregleda VAR snimke pokazao je da od penala nema ništa smatrajući kako Tahirović nije namjerno igrao rukom nego mu je lopta pala na ruku.
Sve je podsjetilo na susret HŠK Zrinjski i FK Velež. Način na koji je lopta pogodila u ruku Tahirovića podsjetila je na ruku Nemanje Bilbije. Može se komotno reći da je situacija doslovno preslikana. U tom kako su ga tada “objektivni bošnjački mediji okarakterizirali” spornom momentu, sudac Frano Jelić je pokazivao kako je Nemanji Bilbiji lopta nenamjerno pala na ruku i da od prekida tada nema ništa. Bošnjački mediji tada nisu gledali na istu situaciju kao sinoć.
Nisu se tada bošnjački mediji ni sjetili pozvati nekog “neutralnijeg” arbitra da objasni situaciju. No, sinoć su brže bolje citirali rumunjskog sudca Adriana Porumboiua. Kako i sami navode, bivši rumunjski međunarodni arbitar objasnio je da je nizozemski sudac ispravno postupio kada je odlučio da ne dosudi kazneni udarac.
“Ta odredba je vrlo jasna za nenamjerno igranje rukom, koje se ne sankcionira. S moje tačke gledišta, nema govora o prekršaju, igrač nije imao namjeru igrati rukom. Gleda u stranu, lopta mu padne na ruku, ne učini ništa osim što se okrene i lopta mu pada na ruku. On je to ispravno procijenio”, rekao je Porumboiu o odluci suca da ne pokaže na bijelu točku.
I tu sva priča za njih završava. Za njih, ali ne i za nas.
Sijatelji mržnje i licemjeri
Zato ćemo se još jednom kratko vratit ni nepunih mjesec dana unazad na susret mostarskog Zrinjskog i FK Velež. Igranje rukom Nemanje Bilbije i odluka Frane Jelića okarakterizirani su kao lakrdija i krađa neviđenih razmjera.
Bošnjački ili bh. mediji (kako oni sebi vole tepati) i neki akteri iz njihovog društvenog života tada su još jednom pokazali ne samo da nemaju objektivnost nego i da nemaju mjeru. Pored sramotnih naslova i natpisa, Nemanji Bilbiji vadile su se neke izmišljene stvari iz prošlosti, a sudac Jelić je prošao još i gore. Osim suspenzije do kraja sezone doživio je toliko uvreda i polu-otvorenih poziva na linč da se svaki normalan čovjek još jednom zapitao gdje to živimo i s kim se trudimo dijeliti životni prostor. Je li mržnja njihova pokretačka snaga ili ih vlastita nemoć tjera na širenje laži pitanje je za neke druge i dublje priče koje nemaju veze sa zelenim travnjacima.
No eto, život se još jednom našalio s idiotima. I kako onda ne voljeti te licemjerne medije i njihov medijski polusvijet koji vole citirati. Nije trebalo dugo čekati, pa su samo mjesec dana kasnije još jednom potvrdili da za njih objektivnost ne postoji. Još su jednom potvrdili i da je dvoličnost dio njihovog habitusa i da samo za njih vrijede posebna pravila.
Prema njihovim pravilima Frano Jelić izveo je tada lakrdiju, ali je nizozemski sudac jedan od najboljih europskih sudaca. Odluka Frane Jelića nije bila opravdana, a za opravdanje odluke nizozemskog sudca dovoljan je jedan jedini citat nekog rumunjskog djelitelja pravde. Nemanja Bilbija je optuženik, a Tahirović je samo nogometaš kojem je lopta nehotično pala na ruku. Mogli bi tako do u nedogled. Ali to nije poanta. Poanta je da je objektivnost tih kvazi-medija tek samo puka fraza i da je licemjerstvo mjera svih njihovih stvari i stavova.
Očekivati od tih istih medija da pokažu respekt prema najtrofejnijem nogometnom kolektivu u Bosni i Hercegovini, prema Zrinjskom, očito je previše, ali bi zato, ako bar drže do nogometa u državi, čelni ljudi saveza trebali vratiti Franu Jelića na nogometne terene i tako indirektno potvrditi da je pobjeda Plemića bila čista kao suza. Forme radi.
Neće to puno značiti, ali ostavit će negdje upaljenu iskru da sve u ovoj zemlji, na zelenim travnjacima i dalje vrijede neka poštena pravila i da nije sve izgubljeno, koliko se god činilo da jeste.