Nogomet je, tvrde, najvažnija sporedna stvar na svijetu.
Složit ćemo se, kada nešto nosi epitet najvažnijeg onda nije važno je li sporedno ili glavno, ono je na vrhu liste naših prioriteta i sve što jesmo i imamo podređujemo tomu.
Svjesno ili nesvjesno potpuno je svejedno budući da čovjek funkcionira na obje razine koje su za ljudsko srce potpuno iste, pa su tako posljedice davanja sebe nekom prioritetu jednake bez obzira mislimo li ili ne o njima.
Nogomet je, tvrde, najsličniji životu.
Mnogo je argumenata koji idu u prilog toj tvrdnji.
Povlačiti paralele između nogometa i života možemo započeti već od one stare “lopta ti uvijek vrati”.
A vraća i život, i dobro i loše.
Trud i nemar, rad i nerad.
Poštenje i nepoštenje, iskrenost i licemjernost.
Sve u jednom trenutku dođe na svoje, pa ljudi nečiji gol iz “ničega” pripisuju sreći neznajući koliko je “nezerluka” potrebno stojećki pretrpiti da bi ušla ta jedna, iz ničega.
U nogometu si nekad na vrhu, a nekad na dnu.
Kada si na vrhu svima si bitan, svatko se želi prisloniti na poznanstvo s tobom i svatko se osjeća pozvan podijeliti tron s tobom.
Ali silazak s vrha je neminovan, pa si nekada na dnu i svo dobro i sav uspjeh za koji si prethodno bio sinonim, tada je zaboravljeno.
Bačeno u blato zaborava ostaje u njemu korozirati dok nekada ponovno ne zablistaš.
A do ponovnog sjaja put je trnovit i usamljen.
Kao i u životu.
U nogometu ti nitko ništa ne garantira, a tako je i u životu.
Trud i rad koji uložiš u tišini svoga stana ili pomoćnog terena nisu garancija za uspjeh.
Taktičke pripreme ili bilo koje druge pripreme za neki životni događaj lako padnu u vodu uslijed nekog crvenog kartona ili nespretnosti na koju ne možeš utjecati i koju ne možeš predvidjeti.
Ali u nepredvidivosti, koliko god bila nesigurna, leži pravda i sigurnost.
Kada bi nogomet i život bili predvidivi, onaj slabiji nikada ne bi nadjačao jačeg, a to bi ugasilo zrake reflektora koje svakodnevnicu prožimaju smislom i nadom.
Ovako uvijek postoji 1% šanse da se Netko nasmije na naša predviđanja i uplete svoje prste.
Eto, tek tako da se ne opustimo misleći da držimo stvari u svojim rukama.
Nogomet je igra u kojoj se težak i prljavi posao obavlja na sredini terena, između dva šesnaesterca.
Unutar tih nekoliko kvadratnih metara potrebno je dati najbolje od svog umnog i tjelesnog kapaciteta kako bi nadtrčao protivnika, osmislio akciju i zadržao svježinu kako ne bi promašio cilj ili ti ga gol.
Kao i život.
Između dva šesnaesterca, rođenja i smrti, stoji prostor darovan nam na određeno vrijeme u kojem je potrebno nadtrčati svakodnevne nutarnje i vanjske protivnike, osmisliti neku “kentru” i uz sve to zadržati svježinu da ne promašimo konačni cilj.
A čini se kako, ne samo da ćemo taj cilj promašiti, nego ga nikako i ne vidimo uslijed užurbanosti i pritisaka nametnutih od strane onih kojima smo sredstva za ispunjenje njihovih gramzljivih ciljeva.
Mladen Žižović, nekadašnji igrački i trenerski Plemić iznenada se srušio pored terena vodeći utakmicu svoga tima.
Nenajavljeno, neshvatljivo i šokantno.
Naizgled miran i staložen čovjek u sebi je vjerojatno nosio gromoglasno srce gađano raznim vanjskim pritiscima, nerealnim očekivanjima te uvredama s tribina.
Jer i treneri su ljudi.
Iako s pravom možete pomisliti da je ovaj tekst trebao biti omaž “Žiži”, on to nije.
Ne, nije ni podrška trenerskom poslu.
Ovaj tekst je pandan svakodnevnici u kojoj mnogi šute i trpe pritiske, uvrede i nerealna očekivanja nametnuta od drugih, izgarajući pri tome u vlastitoj nemoći da se tomu otrgnu jer su s druge strane uvjetovani materijalnim potrebama za preživljavanjem.
A ne bi trebalo biti tako.
Kada se pogleda usporena snimka lako se uoči kako stvari nisu kakve se na prvu čine i oni što nameću “presing” čine to bez uporišta u potrebi, već iz sebičnih pobuda.
Ali huk s tribina je jak, često nerealan, a bukadžije prikrivaju slabost galamom jer samo s njom mogu postići da ih se nešto pita.
Nogomet i život se u mnogočemu isprepliću, no, jedna razlika je ipak bitnija od svih sličnosti.
Nakon posljednjeg sudčevog zvižduka u nogometu, bez obzira na ishod, kroz nekoliko dana uvijek čeka nova prilika za dokazivanje.
A kada Život odsvira kraj i spuste se zastori na sezonu, nove prilike nema.
U nekoliko dana stati će lijepa sjećanja, par sjetnih riječi i podrška ožalošćenima i onda će sve ponovno krenuti, ali ovaj put bez nas.
Često, kao da nas nikad i nije bilo.