Da je netko navijačima Zrinjskog početkom siječnja ili veljače rekao da će nakon prva četiri kola proljetnog dijela prvenstva Zrinjski biti dalje od obrane titule prvaka BiH nego zimus, mnogi bi na tu konstataciju hladno odmahnuli rukom. No, bilo je i među nama i onih čiji nas je skepticizam tada pomalo „živcirao“, ali koji su upozoravali da Zrinjski možda vuče neke pogrešne poteze. Već je ovo ljeto bilo jasno da se „politika kluba“ ponovno vraća na neke stare postavke, ali dobri nastupi u Europi potisnuli su svaku mogućnost za neku glasniju kritiku.
Svakom navijaču Zrinjskog jasno je kao dan da u drugom dijelu sezone momčad nema svoj prepoznatljivi gard i više nije ni slika onoga što je Zrinjski bio u prethodne dvije i pol godine. Borac je u nedjelju kasno navečer potvrdio da slabe igre Zrinjskog protiv Željezničara i Sloge nisu bile slučajnost i da je više nego očito da je ekipa u krizi. Borac je samo do kraja ogolio činjenicu da je zakazala cijela klupska piramida, od vrha do dna.
No, prvo ćemo pokušati analizirati lošu igru protiv Borca i poteze sa klupe. Već je u utakmici protiv Igmana bilo očito da je vezni red daleko od željene razine, a protiv čvrstog i organiziranog Borca je to izgledalo još gore.
Stoperi Zrinjskog su imali golemih problema sa iznošenjem lopte i nisu imali rješenje na presing Lukića i Blagaića, pa je Savić za vrijeme provedeno na terenu više bio treći stoper nego vezni igrač. Kada bi (i ako bi uopće) lopta stigla do Ramića isti bi se našao sam na ogromnom prostoru i za čas okružen Nišićem i Grahovcem. Lopta je zbog toga sve češće dolazila do Corde koji sa Jukićem nije uspio previše toga napraviti. Identične stvari su se događale i protiv Igmana prvih 20-ak minuta, ali su tada bekovi i krila uspjeli slomiti protivnika, a protiv Borca su bili potpuno zatvoreni i Marinović je to jako dobro znao.
Izmjene su donijele malo toga i bile su pozicijske, bez ikakvog plana B. Drugo poluvrijeme Bilbija je spušten na mjesto Ivančića, a Ivančić na mjesto Ramića, a nekog značajnijeg pomaka nije bilo. Igra je bila bez ikakve ideje, a lopta je kružila kao u rukometu uz dosta patnje da ju opće prebacimo na polovicu Borca. Tek je ulaskom Bradarića igra postala nešto smislenija, a protok lopte je bio malo brži, pa je čak i izlaskom Šunjića to izgledalo malo bolje jer nam se čini da je i dalje Jakovljević bolja opcija. Bradarić se nije zabijao otraga kao Savić, a i kad je radio to, radio je to dosta življe i više je surađivao s Ivančićem – nažalost prekasno. Šunjić i Ramić su bili dva igrača manje na terenu, a Savić je još daleko od one razine na kojoj je bio za vrijeme svog prošlog mandata u Mostaru.
Tko je najodgovorniji za ovakav Zrinjski na početku drugog dijela?
Zrinjskom na naplatu stižu kratkoročne strategije kojima su se čelni ljudi zadovoljavali u trenucima kada je sve bilo spremno za određene srednjoročne i dugoročne strategije na koje je klub zbog europskog iskoraka bio konačno spreman.
Ne volimo se vraćati u prošlost, ali da bi došli do srži današnjeg problema jednostavno moramo to uraditi.
Ne možemo se oteti dojmu da klub stiže „karma“ i da na naplatu dolazi dvomjesečno sapunanje daske treneru koji je iza sebe imao rezultat, ostvario sve klupske ciljeve, uspješno upravljao svlačionicom dok mu se u njoj odjednom nije pojavilo 35 igrača. Kao najvažniji faktor bio je po mjeri Zrinjskog zajedno sa svojim pomoćnicima. Klub u najvažnijim trenucima nije stao iza trenera, već iza nekih uvrijeđenih igrača sa kojih je skinuo svu odgovornost, a svaka smjena trenera je skrivanje i bacanje stvarnih problema pod tepih. O bivšem treneru već dugo imamo tekst koji je trebao biti objavljen u trenutku razlaza, ali tada je ova stranica bila na razini ideje. Zbog toga nam je iznimno žao, ali obećavamo da će tekst biti objavljen prvom pravom prilikom.
Zrinjski trenutno ima iznadprosječan broj igrača koji nisu u formi, a to ukazuje na loše odrađene pripreme, a loše odrađene pripreme se mogu vezivati na nedostatak kvalitetnog kadra koji je nastao dolaskom Željka Petrovića bez svojih pomoćnika. Svi mi jako dobro znamo koliko su važnu ulogu u Jakirovićevom i Rendulićevom Zrinjskom imali Salatović i Ivančić, odnosno Sabljak i Perić.
Ako si vole slavodobitno tepati #mostarskieuropski, onda bi trebalo ozbiljno razmisliti o promjeni sportske strategije, a ta strategija predstavlja pronalaženje novih, mladih igrača koji odgovaraju sustavu, a takve je stvari potrebna ozbiljna nogometna analitika. Osim što trener jedne „europske“ ekipe mora biti okružen svojim pomoćnicima i ljudima od povjerenja, trebao bi biti uključen u slaganje momčadi ukoliko u klubu ne postoji sportski direktor, a Željko Petrović se na svom prvom javnom nastupu ogradio od toga i prepustio tu vrstu posla drugima.
Što reći o novom treneru, osim izravne i jasne kritike budući da od njegovog dolaska u igri Zrinjskog ne vidimo ni jedan jedini pozitivan pomak. U šest službenih susreta nismo vidjeli ni jednu smislenu akciju, ni jedan novi automatizam u igri, ni jedan jedini novi taktički element. Vremena je imao i previše, pogotovo za analizu momčadi budući da je odavno prije znao da će zasjesti na klupu Plemića. Od njegove slatkorječivosti i crnogorskog šarma Zrinjski nije imao puno, jednako kao i od njegovog „dobrog rada na treninzima“ i „profesionalnog odnosa sa igračima“. Zrinjski izgleda loše, neprepoznatljivo, pročitano, tromo i bezidejno. Jasno je da tu ima i trenerove krivnje. Od toga ne treba bježati, jednako kao i od njegovih potpuno nelogičnih taktičkih zamjena i rješenja tijekom utakmica.
No, da se vratimo opet malo na momčad. Osim problematičnog veznog reda, velika boljka ove momčadi su trenutno i stoperi. Baš smo se te pozicije ove zime najviše i pribojavali jer se točno da primijetiti da vodstvo baš nema viziju kako pokušati započeti sa smjenom generacije.
Naime, ispred otpisanog Mateja Senića (čije greške u Zrinjskom možemo izbrojati na prste jedne ruke) prednost su dobili:
Hrvoje Barišić – igrač koji je zbog operativnog zahvata na srcu van terena bio 5 mjeseciSlobodan Slobodan Jakovljević – igrač koji nije prošao pripreme, sve češće ima probleme sa ozljedama, a igra nogom mu je i u najboljim danima stvarala probleme
Marin Magdić – igrač koji je zbog ozljede tek nakon 7-8 mjeseci vratio na teren u kupu protiv Jedinstva
Toni Šunjić – igrač koji je dosta dugo bez utakmica u nogama i koji je u kineskoj ligi imao daleko slabije utakmice od onih koje je npr. Senić igrao za Zrinjski u prvom dijelu sezone.
Naravno da su sva četvorica vrhunski stoperi za PLBiH, ali dok mi čekamo njihov povratak u stari ritam, Borac je već na +12 i uvodi prvenstvo u mirne vode.
Slična situacija se dogodila i u veznom redu kada se olako pustio Karlo Kamenar, a zamijenjen je gomilom nespremnih veznjaka od kojih većina nikada nije ni uspjela kročiti na teren od prevelike gužve koju je dodatno zakompliciralo i U21 pravilo. Još se ekstremniji primjer ove zime dogodio sa razilaženjem sa Darijom Čanađijom, a u trenutnom kadru mu nitko u veznom redu ne može parirati fizičkom spremom, trkom i plućima. Ovaj nam oproštaj još i najteže pada budući da se radi o jako zahvalnom igraču koji je na svojim plućima nosio vezni red u prvom dijelu prvenstva. Valjda navijačima Zrinjskog ne treba ni spominjati propale investicije u vezni red u vidu Balića, Kožulja, Stanića i još ponekih nogometnih igrača.
Ono što želimo naglasiti je da gotovo pa izgubljena titula ne predstavlja toliki problem koliko žal što europski iskorak nije kapitaliziran jednim drugačijim vidom iskoraka. Upozoravamo da bi nastavak pogrešnih transfer politika mogao vratiti klub natrag u kaljužu bh nogometa. Nažalost, iz današnje pozicije čini nam se da smo puno bliži tome, nego onom iskoraku kojeg smo toliko priželjkivali. Umjesto novog početka bojimo se da će prošla polusezona biti vrhunac iznad kojeg Zrinjski sa trenutnim upravljačkim kadrom ne može ići jer je za razinu više ipak potrebno još dodatnih i kvalitetnih ljudskih resursa. Naravno da u klubu ima stvari koje treba pohvaliti (marketing, gradnja tribine) ali ovaj put će sve ostati samo na kritici jer se kao navijači i simpatizeri kluba pribojavamo da bi sve moglo otići u pogrešnom smjeru. Vrijeme je da se čelni ljudi kluba upitaju (naravno, svjesni okvira u kojima klub egzistira) ima li možda smisla u kreiranju kratkoročne, srednjoročne i dugoročne vizije kluba, kako u organizacijskom tako i na sportskom planu.
Za navijače, za ljude koji vole klub, za simpatizere, ali i za zajednicu – Zrinjski je puno više od običnog nogometnog kluba. Zato, za kraj ostavljamo jedan kratak citat nepoznatog autora koji ćemo prilagoditi ovom kontekstu. „Čovjek (i klub) postaje istinski velik kada hrabro stoji pred ogledalom vlastitih grešaka.“