Sredina je kolovoza, a navijači Zrinjskog imaju puno većih briga od vrućina na koje su nakon svih ovih godina jednostavno i navikli.
Nekoliko dana ranije prošli smo svu dramu oko promjene trenera, dozivala su se potrebna pojačanja, a prošla je i prva utakmica protiv Breidablika u kojoj se Zrinjski nije proslavio i svi smo s nestrpljenjem očekivali uzvrat koji je označen kao jedna od najvažnijih utakmica sezone.
Dok su sve oči bile usmjerene prema Islandu, klub je dva dana prije uzvrata nekako potiho predstavio svoje novo pojačanje – Marka Vranjkovića, desnog beka koji je stigao iz Lokomotive. Vranjković je bio prvo pojačanje novog trenera Igora Štimca, a kakvo je ozračje oko kluba bilo u to vrijeme najbolje će vam dočarati komentari na društvenim mrežama ispod objave o njegovom potpisu.
Nakon samo nekoliko utakmica Vranjković je postao neizostavan član udarnih jedanaest Zrinjskog, a njegov izostanak zbog ozljede itekako je primjetan u posljednjih nekoliko utakmica.
Ipak, vratimo se malo na početak.
Nogometom sam se počeo baviti u drugom razredu osnovne škole u jednom lokalnom klubu koji je uglavnom bio za te mlađe uzraste, a dvije godine kasnije prešao sam u Dubravu gdje sam proveo četiri godine. Iz Dubrave sam prešao u Sesvete gdje se nisam dugo zadržao. Momčad i društvo su bili dobri, igrao sam super upisavši nekoliko golova i asistencija i nakon samo sedam mjeseci stigao je poziv Lokomotive. Unatoč očevom nagovaranju da je za moju karijeru možda bolje da odem u Lokomotivu, ja nikako nisam želio otići iz Sesveta, ali je na kraju presudila njihova upornost i to što su mi ponudili stipendijski ugovor, otkriva Marko Vranjković na početku razgovora za portal The Nobles.
U Lokomotivi je igrajući na krilu prošao put od kadeta do seniora.
Tadašnji trener Goran Tomić preporučio je nekolicini nas mladih igrača da odemo na posudbu. Ja sam ga poslušao i otišao u Sesvete gdje sam proveo godinu i pol. U prvoj sezoni sam unatoč ozljedi odigrao većinu utakmica, a drugu je nažalost obilježila korona. Nakon toga sam otišao u Inter Zaprešić gdje mi je bilo odlično, klub je u to vrijeme ispao iz prve u drugu ligu i uvjeti su za tu razinu bili top. Silvijo Čabraja me nakon te sezone povukao nazad u Lokomotivu i kada gledam s ovim odmakom jako mi je drago što sam prošao te posudbe koje su me oblikovale kao igrača.
Po povratku u Lokomotivu postao je standardni član seniorske momčadi, a ubrzo je i promijenio poziciju.
Kroz cijelu karijeru sam igrao na krilu, a tu sezonu u Inter Zaprešiću me trener Ilija Lončarević stavio na wing-backa i ta mi se pozicija jako svidjela. Imaš cijelu stranu samo za sebe i ideš gore-dole cijelo vrijeme. Po povratku u Lokomotivu trener Čabraja me malo stavljao na beka pa malo na krilo nakon čega me je ostavio na beku i to je postala moja primarna pozicija. Konkurencija na toj poziciji bila je stvarno jaka. Branimir Cipetić tada je bio prvi bek i trebao je otići u Rapid Beč zbog čega me Čabraja pripremao i govorio mi da sam od nove sezone ja startni desni bek. Cipetić na kraju nije otišao u Rapid, ostao je u Lokomotivi još pola godine, nakon čega sam ušao u prvih jedanaest, ali samo na desetak utakmica jer se otvorila prilika za dolazak bivšeg hrvatskog reprezentativca Karla Bartoleca. Malo sam igrao pa malo ne, a nakon Bartoleca stigao je Fran Karačić koji je imao sjajnu sezonu na račun koje je napravio transfer u Hajduk. Iskreno, ne mogu se žaliti, odigrao sam dosta utakmica, konkurencija je bila jaka, ali naravno da sam htio više, dodaje Vranjković.
Nakon isteka ugovora s Lokomotivom odlučio se na promjenu sredine.
Stiglo je nekoliko ponuda kako mi je na ljeto isticao ugovor s Lokomotivom, a najkonkretnija je bila iz Poljske od Motora iz Lublina gdje smo igrali neki dan. Obavio sam razgovore s trenerom i sportskim direktorom, sve je bilo dogovoreno, ali je na kraju propalo. Mario Musa, prijatelj koji je prije igrao sa mnom, a sada je u tim menadžerskim vodama, me jedan dan nazvao i pitao bi li išao u Zrinjski. Odgovorio sam s “naravno da bih” jer sam Zrinjski uvijek pratio koliko sam mogao i znao mnogo o klubu. Ubrzo su krenuli pregovori i za nekoliko dana sam bio u Mostaru, otkriva Vranjković za portal The Nobles.
Proces prilagodbe na novi klub i ligu protekao je glatko.
Nije mi trebalo puno za prilagodbu na klub jer su svi bili jako pristupačni, a s Ilijom Mašićem sam bio dobar od ranije. Što se igre tiče, glavna razlika između Lokomotive i Zrinjskog je što se ovdje u većini utakmica klubovi protiv nas brane pa je i drugačiji nogomet – držiš loptu, kružiš i pokušavaš probiti taj blok. S druge strane, u Lokomotivi je u većini utakmica bilo nadigravanje što je otvaralo mnogo prostora. To je neka razlika koju sam primijetio, ali iskreno ne bih rekao da je HNL nešto puno jači od Premijer lige, posebno od kada su u BiH napravljeni novi tereni, smatra igrač Zrinjskog.
Zanimalo nas je i kako se snašao pod “pritiskom” tribina i očekivanja jer je većinu karijere proveo u klubu koji nema navijačku bazu, a ni očekivanja vodećih ljudi nisu velika. Kako ono kažu, glavno da ne ispadnemo.
Nije mi se teško nositi s tim pritiskom, ali sigurno da su ovdje veća očekivanja od navijača i kluba. Navijači očekuju da svaku utakmicu budeš bolji od protivnika i da osvajaš bodove, dok je u Lokomotivi bilo drugačije jer nema navijača i pritiska. Cilj je uvijek bio vrtjeti se oko sredine tablice da nisi pri dnu, a gore ako uspiješ nešto napraviti – super. U Zrinjskom je imperativ osvajati trofeje i izlaziti u europska natjecanja zbog čega je pritisak veći, ali meni to nije opterećenje i nije mi se problem nositi s tim.
Taj pritisak mogao bi se osjetiti u nedjelju kada nogometaše Zrinjskog očekuje utakmica protiv Veleža, a Marko je već iskusio mnoge čari gradskog derbija.
To je jedna potpuno drugačija utakmica od ostalih jer je riječ o gradskom derbiju, naboj je velik i pritisak je mnogo veći nego na ostalim utakmicama. Velež se u posljednje vrijeme digao, igraju dobro i treći su na tablici. Čvrsta su ekipa, ali s obzirom na to da je derbi i da igramo kući, mi moramo pokazati tko je gazda i pobijediti na kakav god način znamo, kazao je Vranković za The Nobles i prisjetio se svoje prve utakmice protiv Veleža:
Do tada se nisam susreo s takvim ambijentom. Na nas su bacali sve živo: petarde, boce i limenke, morali smo se zagrijavati na centru. Iskreno, više volim igrati u takvoj atmosferi da me vrijeđaju, vrište i stvaraju pritisak nego da nema nikoga na tribinama.
S Markom smo ovaj razgovor dogovarali prije dva tjedna kada je iznenada javio da mora na pregled u Beograd. Propustio je posljednje četiri utakmice, trener je izbjegavao detaljnije govoriti o njegovoj ozljedi, a sada nam otkriva o čemu je točno riječ.
Oštećen mi je dio tetive i nije ništa strašno, ali je preporuka liječnika da ne oblačim kopačke dok god osjetim bol jer je specifična ozljeda koja bi mogla dovesti do potpunog puknuća tetive i višemjesečne pauze. Iskreno ne znam ni sam kada ću se vratiti, prolazim kroz razne terapije i dajem sve od sebe da to bude što prije, otkriva nam Plemić koji je prije pauze odigrao devet utakmica zaredom u kojima je proveo sve minute na terenu ne pokazujući ni u jednom trenutku znakove umora.
Duje Dujmović u nedavnom nam je razgovoru otkrio kako trener Igor Štimac posebnu pažnju posvećuje stoperima i bekovima jer je i sam igrao na tome dijelu terena, a s njim se slaže i njegov suborac iz te posljednje linije.
Trener je igrao na poziciji stopera zbog čega dobro kuži što se događa u posljednjoj liniji i želi da je ona cijelo vrijeme “budna i našpanana”. Sviđa mi se kako rade trener i njegov stožer. Trener Štimac je sjajan govornik i motivator, a uz njega se kroz prekide i taktike sjajno nadopunjuje Marijo Tot, smatra Vranjković.
Zrinjski je u dosadašnjem dijelu Konferencijske lige imao uspona i padova, a pred posljednja dva kola nalazi se u dobroj poziciji da izbori nokaut fazu što bi predstavljalo najveći europski uspjeh kluba u njegovoj povijesti.
Prisjetio bih se i onog Utrechta s kraja kvalifikacija gdje smo po meni u obje utakmice bili bolja momčad, ali nažalost nismo uspjeli napraviti taj iskorak i kvalificirati se u Europsku ligu. Protiv Lincolna nam je bilo bitno dobro ući u Konferencijsku ligu i to smo napravili na spektakularan način. U toj utakmici sam upisao i asistenciju što mi je dodatno podiglo samopouzdanje.
Uslijedilo je gostovanje u Mainzu. E, to je bila jako lijepa utakmica za igrati. Mislim da nas je taj rani crveni malo unazadio, ali smo opet odigrali jednu mušku utakmicu protiv bundesligaša koji je veliko ime. Bilo je prelijepo igrati na onakvom stadionu pred onolikim brojem naših navijača.
Dinamo Kijev je pokvario dojam iz prva dva kola. Imali smo dobrih prilika u prvom poluvremenu pa primimo gol iz prekida koji je jedno od njihovih jačih oružja. Mislim da nas je onaj drugi gol skroz poremetio i tu je sve krenulo nizbrdo. Dočekali su nas nespremne, mi smo očekivali da će sudac dati znak za izmjenu, a oni nam slože akciju i zabiju gol. Odmah su zabili i treći, nismo znali gdje nam je glava i završilo je kako je završilo.
Hacken sam zbog ozljede gledao s tribine i uživao u velikom preokretu svojih suigrača. Vezna linija gostiju mi je baš izgledala moćno i bez problema su iznosili loptu. Moj dojam je da su nam mogli zabiti dva-tri gola, ali mislim da su se previše opustili jer bi došli do našega gola i umjesto da pucaju krenu s nekim podvaljivanjima što im se na kraju odbilo od glavu. O golu kapetana Nemanje Bilbije ne treba trošiti puno riječi, dovoljno ga je samo ponovno pogledati, kaže Vranjković.
U dresu Plemića odmjerio je snage s mnogim opasnim ofenzivcima iz protivničkih ekipa, a istaknuo je dvojicu zbog kojih je morao raditi još više nego inače.
Iz Europe bih izdvojio krilo Dinamo Kijeva, Shola Ogundanu koji je jako nezgodan, brz, agilan i ima odličan prvi korak. U Premijer ligi bih možda izdvojio Giorgija Guliashvilija koji je tehnički vrlo dobar igrač sa solidnim driblingom i također ima dobar prvi korak.
Momak koji obožava kavu i druženja nije imao nikakvih problema u prilagodbi na novu sredinu.
Ma Mostar k’o Mostar. Kao grad mi se jako sviđa, nije mi bio stran ni prije jer su moji inače iz Posušja pa smo znali dolaziti ovamo. Grad nije malen, ali svugdje možeš doći kroz nekoliko minuta. Ima sve što ti treba i nikada ti nije dosadno. Obožavam kave i druženje tako da sam se brzo priviknuo na Mostar. Jedino što mi se nije dopalo su one ljetne vrućine. Pa ono nije normalno, sjedim u jedanaest navečer, a tamo pokazuje 33 stupnja. Bože sačuvaj, kroz smijeh Marko Vranjković zaključuje razgovor za portal The Nobles.