Zahtjev Gradske organizacije SDP BiH Mostar da se Igoru Štimcu oduzme radna i boravišna dozvola nije politički stav, nego politička represija. To je pokušaj da se čovjeku oduzme pravo na mišljenje, pravo na govor i pravo na javni nastup – temeljna prava zajamčena ne samo Ustavom, nego i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Ili ta prava vrijede selektivno? Ili su rezervirana samo za one koji govore iz „ispravne“ ideološke pozicije koju su si ovi samoproglašeni čuvari antifašizma i morala dodijelili?
Ovdje se ne radi o zaštiti javnog poretka, nego o kriminalizaciji mišljenja. Ovdje je riječ o čistom verbalnom deliktu, upakiranom u administrativni jezik. Kada se izgovorena riječ tretira kao razlog za zabranu rada i boravka, kada se politički stav proglašava sigurnosnim problemom, tada se ne radi o demokraciji, nego o obnovi mehanizama represije koje smo navodno ostavili u prošlom sistemu. Razlika je samo u terminologiji; suština je ista.
SDP u ovom slučaju ne djeluje kao politička stranka u demokratskom poretku, nego kao ideološki odjel za ćudoređe – instanca koja odlučuje koje je mišljenje dopušteno, a koje zaslužuje kaznu. Ne sud, ne zakon, ne presuda, nego politička procjena „ispravnosti“ stava. Kada se nekoga ne može kazneno osuditi, jer nema kaznenog djela, tada se pribjegava drugoj metodi: zabrani mu se rad, istjera ga se iz zemlje, javno se obilježi i izolira. To nije pravna država – to je ostracizam.
Posebno je groteskno pozivanje na antifašizam u trenutku kada se zagovaraju mjere koje su po svojoj suštini autoritarne. Antifašizam bez slobode govora nije antifašizam, nego paravan za ideološku kontrolu. Sloboda izražavanja u ovoj interpretaciji nije univerzalno pravo, nego uvjetna dozvola: vrijedi samo dok potvrđuje dominantni narativ. Onog trenutka kada ga dovede u pitanje, prestaje biti pravo i postaje razlog za sankciju.
Europska konvencija o ljudskim pravima vrlo je jasna: sloboda izražavanja uključuje pravo na mišljenja koja vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Upravo tu slobodu SDP Mostar ovdje negira. Kako bi ovakvu praksu objasnili kolegama iz Europe? Kako bi objasnili da se u zemlji koja se deklarativno poziva na europske vrijednosti stranca pokušava protjerati ne zbog djela, nego zbog riječi? Zbog stava? Zbog mišljenja?
Teza da strani državljanin u Bosni i Hercegovini smije boraviti i raditi samo ako šuti ili se politički izjašnjava u skladu s očekivanjima određenih struktura predstavlja otvoreni zagovor sterilnog, ideološki kontroliranog javnog prostora. To je društvo bez pluralizma, bez sukoba mišljenja, bez stvarne slobode. Društvo u kojem se argumenti ne pobijaju argumentima, nego se uklanjaju administrativnim mjerama.
Ako u Štimčevim izjavama postoji govor mržnje, poziv na nasilje ili ugrožavanje ustavnog poretka, postoji jedini legitiman put: sud, dokazni postupak i presuda. Sve izvan toga je priznanje da kaznenog djela nema, ali da postoji politička želja za kažnjavanjem. Kada sud ne može presuditi, administracija treba „odraditi posao“. To nije primjena prava – to je zloupotreba države.
Bosna i Hercegovina ne može istodobno govoriti o Europi, ljudskim pravima i demokratskim standardima, a u praksi tolerirati verbalni delikt u SDP-ovoj verziji. Društvo koje se boji riječi do te mjere da na njih odgovara protjerivanjem ne brani demokraciju – ono je razgrađuje. A političke strukture koje takvu logiku zagovaraju jasno poručuju da im sloboda vrijedi samo dok je poslušna.
Ovo nije obrana nečijih stavova. Ovo je odbijanje logike po kojoj se mišljenje kažnjava, govor disciplinira, a sloboda mjeri stupnjem ideološke podobnosti. Tamo gdje se pravo na riječ tretira kao prijetnja, a protjerivanje kao legitimna politička mjera, demokracija više ne stanuje.
U takvom poretku sloboda govora prestaje biti temeljno pravo, a postaje sigurnosni incident. Mišljenje se ne osporava argumentima, nego se administrativno uklanja. To je ambijent u kojem se politička razlika ne tolerira, nego se sankcionira.
Razlika između ovih političkih pozicija nije u vrijednostima, nego u retorici. Jedni to govore sirovo, drugi birokratski; jedni otvoreno, drugi kroz zahtjeve za „zaštitu javnog poretka“. Ali ishod je isti. Poruka da pravo na govor, boravak i rad nije univerzalno, nego uvjetno i da o njegovim granicama ne odlučuje zakon, nego politički ukus trenutnih čuvara moralne i ideološke čistoće.