Prva sjećanja vezana za odlazak na stadion sežu mi još tamo negdje oko datuma slavlja prve titule Premijer lige BiH koju je Zrinjski osvojio.
Utakmica protiv Slavije, rijeke ljudi koje se slijevaju prema tribinama i vatreni dekor za jednog devetogodišnjaka su bili najbolje što život u tom trenutku može ponuditi.
Kasnije sam još mnogo puta s ocem dolazio na utakmice Zrinjskog, i one manje i one veće, i one gdje bi nas se skupilo samo nekoliko, ali i one gdje sam „starog“ morao držati za ruku kako se ne bih izgubio u masi.
I uvijek je osjećaj bio jednak.
Iščekivao sam igrače koji izlaze na zagrijavanje, živio za pljesak koji bi im se dao kad bi se s istog vraćali, a vulkan emocija u meni bi proključao s prvim sučevim zviždukom posebice kada bi se radilo o derbijima.
Bez obzira na to što nikada izravno nisam mogao utjecati na rezultat i što će mi nedosanjani san ostati da postignem barem jedan pogodak na najdražem stadionu i potrčim prema tribinama, zadovoljan sam oštećenošću svojih glasnih žica i sebično si pripisujem barem nekoliko sudačkih odluka ili grešaka protivničkih stopera koje su na kraju Zrinjski odvele do pobjede.
Digitalni komfor
Ne tako davno gledati svoj klub preko televizije bio je izuzetak, a ne pravilo.
Obično su to bile utakmice s epitetom derbija kola ili utakmice koje su direktno odlučivale o nekoj važnoj poziciji na ljestvici.
Prodorom modernih tehnologija na naše tržište „ukinuto“ je pravo navijača da svoj klub može pratiti samo uživo.
Današnji navijač ima izbor. Umjesto da sjedi na hladnoj tribini, može pratiti utakmicu iz udobnosti doma, uz komentare, statistiku i druge sadržaje.
Stadion je izgubio ekskluzivnost kao jedino mjesto praćenja nogometa. Kultura gledanja se promijenila, a s njom i kultura dolaska.
Kupnja majice u fan shopu nije znak privrženosti
Bez obzira na digitalizaciju i težnju ugodi, diljem Europe stadioni se i dalje pune tjednima unaprijed, a dresove lokalnih klubova s ponosom nose i djeca i umirovljenici.
Kod nas je slika često drugačija.
Obilježja Zrinjskog često možemo naći na ulicama, u kafićima, o Zrinjskom možemo čuti u medijima, na društvenim mrežama, međutim, tamo gdje je najbitnije-na stadionu, broj ljudi rijetko je u korelaciji s prisutnošću imena Zrinjski u svakodnevnoj komunikaciji među stanovništvom.
Uz izuzetke europskih utakmica gdje se po „defaultu“ na stadionu pojavi veliki broj ljudi, a posebice onih koji Zrinjski i takvu vrstu događaja vide kroz prizmu samopromocije na društvenim mrežama, na ovim „običnim“, domaćim prvenstvenim utakmicama podršku mahom pružaju oni koje na stadion ne privlači ime protivnika nego stoljetno ime svoga kluba koje je preživjelo kroz mnoge režime, teškoće i nedaće.
Posebno je važno naglasiti da je ime Zrinjski preživjelo kroz mnoge režime, teškoće i nedaće, jer povijest Zrinjskog se broji od 1905. godine, prisilno je ugašen 1945., a obnovljen 1992. godine.
Dakle, Zrinjski je postojao i mnogo prije 2022. godine kada se pod vodstvom Sergeja Jakirovića prošetao prvenstvom te tako privukao na sebe pažnju ljudi koji do tada nisu previše pratili svoj lokalni klub.
No, onda s pravom možemo postaviti pitanje koliko je ustvari snažna ta privrženost klubu koju osoba koja sebe danas naziva navijačem nosi na parolama majica kupljenih u fan shopu ako svoj klub prati samo u, za nju, idealnim uvjetima.
Dom
Prve asocijacije na dom su udobnost, sigurnost i toplina.
A ako je stadion dom, opravdano je pitati ima li naš stadion barem neke obrise istoga?
U idealnom svijetu navijačka ljubav bi trebala biti jača od vremenske prognoze i za Tribinu Stajanje privremeno smješteno u sektor A to i jest slučaj.
No, realnost kod ostatka stadiona je često drugačija.
Izloženost vjetru, kiši i hladnoći bez zaštite snažan je razlog zašto po takvim vremenskim uvjetima tribine ostaju prazne.
Biti mokar, promrznut, posebice ako si na stadion došao s djecom više nije pitanje navijanja već prelazi u neugodno i potencijalno opasno iskustvo.
Zato bi i odgovorne osobe u klubu morale napraviti barem jedan korak ka zaštiti svojih navijača od vremenskih neprilika koji bi im se sigurno uzvratio s višestrukim koracima od strane navijača prema klubu.
U svakom drugom slučaju kao što su “loši” termini i slično, skromna posjeta ne može biti opravdana.
Sine, ovaj dan ćeš dugo pamtiti
Pitanje kulture (ne)odlaska na stadion nije pitanje jedne utakmice – to je pitanje društva, identiteta i vrijednosti koje njegujemo. Dokle god budemo gledali na klub kao na tuđi projekt, a ne kao na svoje, tribine će ostajati skromno popunjene.
A prazne tribine znače tihi gubitak zajedništva bez obzira što se to zajedništvo promovira kroz razne marketinške načine.
Tribina je mjesto susreta generacija i ni na jednom drugom mjestu nećete naići na veći generacijski jaz okupljen oko jednog zajedničkog cilja.
Na tribini i dalje možemo vidjeti neke nove očeve i sinove.
Možda ne igra velika momčad, možda rezultat nije važan, ali za njih dvojicu, to je trenutak koji se pamti cijeli život. Otac pokazuje sinu gdje je prije 20 godina stajao, priča mu o igračima koje je obožavao, utakmicama koje je proživljavao, pobjedama i porazima.
Pokazuje mu grb koji nije samo utkan u dres, već u kožu i krv, a u tom grbu stoji grad, prošlost, ispričane i neispričane priče, ljudi i svi oni kojih više nema,a ne smijemo ih pustiti zaboravu.
Dječak upija sve, ne zbog igre, nego zbog povezanosti. I baš tu se rađa prava kultura odlaska na stadion – ne kroz rezultat, nego kroz odnos. Kroz osjećaj da negdje pripadaš. Ali dok se oko nas pojavljuje sve više praznih sjedala nameće se pitanje: hoćemo li jednog dana imati kome pokazati svoje mjesto na tribini i pričati o tome što sve nosi ovaj grb?
Foto: HŠK Zrinjski