Tog sedamnaestog svibnja mrak se lagano spuštao nad Mokri Dolac. Nervoza se osjetila na cijelom stadionu. Domaći navijači nadali su se da njihova momčad može zadržati 1:1 protiv Zrinjskog i tako gurnuti Borac prema tituli prvaka BiH, dok su se iz gostujućeg sektora uz neprestanu pjesmu vrtjela i pitanja: “Može li se ponoviti čudo iz Vrapčića i kasni gol Tomislava Kiša?”
Igrala se 82. minuta kada je Petar Mamić ubacio loptu u domaći kazneni prostor, ona se odbila do Antonija Ivančića koji natrčava i pogađa suigrača Nardina Mulahusejnovića, ali mu se vraća i ovaj put ne propušta priliku – lijevom nogom snažno zakucava loptu u domaću mrežu i postiže gol koji je, uz spomenuti Kišov, najvažniji u sezoni u kojoj je Zrinjski osvojio deveti naslov prvaka BiH.
A za Ivančića je ne tako davno sve moglo biti potpuno drugačije.
Kada je početkom 2023. godine stigao u Zrinjski, za Antonija se znalo o kakvom igraču je riječ jer je bio standardni prvotimac Istre, ali su se pojavljivali i mnogi upitnici jer je bio pola godine bez kluba, dok se u medijima moglo čitati o njegovim zdravstvenim problemima.
Sve je počelo tijekom ljeta 2021. godine kada mi se život okrenuo tijekom noći. Bio sam na vrhuncu karijere i imao odličnu sezonu iza sebe. Sjećam se utakmice protiv Šibenika koja nam je bila jedna od najvažnijih u borbi za ostanak. Ušao sam na poluvremenu kada smo gubili 0:1 i u deset minuta zabio, iznudio penal i asistirao. Tu smo utakmicu pobijedili, kao i Lokomotivu u sljedećem kolu kada sam zabio dva gola. Stvarno sam odigrao dobar drugi dio sezone u kojoj smo nakon velike borbe ostali u HNL-u, prisjeća se Antonio Ivančić na početku razgovora za portal The Nobles i nastavlja:
Pripreme za novu sezonu su dobro prošle, stigao je i novi trener Gonzalo Garcia pod kojim sam odigrao skoro cijelu utakmicu prvog kola protiv Hrvatskog Dragovoljca. Tri dana prije drugog kola i gostovanja na Rujevici počeo sam osjećati velike bolove u koljenima i zglobovima. Kroz bolove sam odradio sljedeća dva treninga, ali su me večer prije utakmice probudili toliki bolovi da ih ja dan danas ne mogu opisati nekome tko to nije prošao. Bilo je mnogo upitnika i kod mene i kod novog stožera jer znamo da nisam dobio nikakav udarac u prošloj utakmici, normalno sam trenirao kroz cijeli tjedan… Jutro nakon utakmice s Rijekom suigrači dolaze na oporavak, a ja sam na štakama i ne mogu obući papuču, a ne tenisicu.
Sljedećih nekoliko mjeseci Antonio je obilazio sve bolnice po Puli, vadio mnoge nalaze i radio razne pretrage dok su koljena i zglobovi i dalje oticali. Bol se nije smanjivala, a svaki pokret predstavljao je veliki napor. U dogovoru s Istrom otišao je doma u Zagreb gdje je na raspolaganju imao veći izbor liječnika koji su pokušavali ustvrditi što mu se događa. Nakon više mjeseci i nekoliko pogrešnih dijagnoza i tretmana, napokon je uspostavljena ona prava – artritis.
Jedna doktorica mi je dala pravu dijagnozu. Morao sam piti 15-18 tableta dnevno, šest mjeseci nisam smio trčati ni voziti bicikl. Doktorica mi je rekla da možda više neću igrati nogomet jer se nije znalo je li autoimuna bolest, ali na moju sreću bio je taj neki reaktivni artritis.
Vratio sam se tijekom drugog dijela sezone, ali to nije bilo to. Garcia me opravdano dozirao, trebalo mi je dok se vratim u ritam, odigrao sam utakmica u toj 2022., ali sam na kraju sezone odlučio da je vrijeme za promjenu sredine iako mi je Istra ponudila novi ugovor. Sve me je ovo nekako deprimiralo i želio sam otići, otkriva nam Ivančić.
Iako se potpuno oporavio, informacije o njegovim zdravstvenim problemima izašle su u medije i mnogi klubovi nisu željeli riskirati s njegovim dovođenjem. Bilo je nekoliko ponuda iz “udaljenih država”, ali nakon svega što je prošao Antonio je odlučio da nije vrijeme za takve poteze i čekao je ponude iz okruženja, što se isplatilo krajem 2022. godine.
Bilo je mnogo skeptika, od trenera do predsjednika klubova do mojih bližnjih, ali ja sam bio uvjeren da ću ponovno igrati. Te zime stigao je poziv iz Zrinjskog, točnije poziv mog bivšeg trenera Krunoslava Rendulića i bivšeg suigrača Josipa Čondrića. Raspitivali su se o mojoj zdravstvenoj situaciji, a ja sam im garantirao da sam spreman i da ću sam raskinuti ugovor i otići ako mi se ono vrati. Ovim putem želim još jednom zahvaliti treneru Renduliću koji je vjerovao u mene, ističe Antonio.
Da Ivančić nije lagao o svojoj spremi govori i to da se u Zrinjskom brzo nametnuo, postao standardni član prvih 11 i ušao u povijest kao dio momčadi koja je osvojila prvu dvostruku krunu, a potom izborila i prvi nastup u grupnoj fazi Konferencijske lige.
Kada sam došao u Zrinjski ja sam znao da je to to. Priključio sam se momčadi u Međugorju i kada sam vidio kvalitetu na treningu, karakter tih momaka, ja sam znao da tu pripadam i da je dolazak ovdje bila najbolja moguća odluka. Ekipa me sjajno prihvatila, kliknuo sam sa svim suigračima, posebno s Markom Marićem, Tomom Kišem, Marinom Magdićem, Matijom Malekinušićem i Mariom Tičinovićem.
Izdominirali smo drugi dio sezone i osvojili prvu dvostruku krunu. Sve mi je to bilo nevjerojatno. Pitaš se hoćeš li moći više igrati nogomet, a nekoliko mjeseci kasnije si osvojio dvije titule sa Zrinjskim, pritom odigrao većinu utakmica i slušaš himnu Lige prvaka na početku europskih kvalifikacija, tijekom kojih ćemo osigurati i prvi nastup u grupnoj fazi nekog europskog natjecanja, prisjeća se naš sugovornik i na ruci pokazuje kako se i danas naježi kada razmišlja o tome.
Ivančić i Zrinjski će i u toj sezoni osvojiti kup, ali je ona sljedeća za sada nekako obilježila njegovo vrijeme u Mostaru. Sezona 2024./25. je zbog svoje završnice bila sjajna za svakog igrača, djelatnika i navijača Zrinjskog, ali ono što se događalo Antoniju Ivančiću teško je nadmašiti.
Osam dana “ludila” u svibnju 2025.
17. svibnja – “onaj” gol Posušju
Desetak minuta do kraja gledam na semafor, 1:1 je i razmišljam si “pa nećemo valjda na posljednjoj prepreci izgubiti titulu”. Imali smo još dva kola do kraja, ali smo znali da je gostovanje u Posušju posljednji pravi test. Lagao bih kada bi rekao da nije bilo straha, ali opet je isplivao taj naš mentalitet pobjednika. Digli smo se pred kraj i počeli napadati, sjetimo se one Topićeve prilike prije našeg drugog gola. Nedugo nakon toga jedna lopta se odbija prema meni, prvo pogađam Nardina, ali kada mi se drugi put vratila pri udarcu sam osjetio da sam je dobro zahvatio i da završava u mreži. Puno je bilo dobrih osjećaja od kada sam u Zrinjskom, ali mislim da je ovaj za mene kao igrača bio najbolji. Inače ja to gledam ekipno, ali ako bih morao izdvojiti neki trenutak za sebe mislim da su to taj gol Posušju i kada je sudac svirao kraj utakmice.
22. svibnja – protiv Borca u Superkupu uz osvajanje trofeja upisao 100. nastup za Zrinjski
Iznenadilo me kako sam brzo došao do tog 100. nastupa. Inače ja ne pratim toliko te brojke, netko mi je nekoliko dana ranije rekao da se to bliži. Baš mi je proletjelo, nisam puno utakmica ni propustio i hvala Bogu nisam imao problema s ozljedama. Ponosan sam što sam ušao u klub 100. Tek po dolasku u Mostar shvatiš koliko je Zrinjski veliki klub i kolika je čast uopće igrati u dresu s lentom, a kamoli skupiti 100 nastupa i proživjeti ovo sve što sam ja proživio.
24. svibnja – potpis novog ugovora
O produženju ugovora smo razgovarali mnogo ranije, ali smo se dogovorili da nema potrebe žuriti i da sav fokus treba biti na osvajanju titule. Sjećam se kako je Danko Šulenta kroz šalu rekao da će sada svi misliti da sam ugovor dobio zbog gola u Posušju. Meni su iz kluba već godinu dana ranije dali do znanja da me žele zadržati što je meni bilo dovoljno. Intenzivniji dogovori počeli su krajem travnja i početkom svibnja, ali smo pričekali da prođe to najstresnije razdoblje i ugovor je na kraju potpisan u idealnom trenutku.
25. svibnja – osvajanje trofeja “Filip Šunjić – Pipa”, gol Igmanu i osvajanje devete titule prvaka BiH
Znao sam od ranije sve o tom trofeju, te što on znači i predstavlja. Dovoljno je i pogledati popis prijašnjih dobitnika. Bio sam toliko ponosan jer mi je drago da i navijači vide koliko mi znači Zrinjski i da uvijek dajem sve od sebe na terenu. To nikada neću zaboraviti i mislim da mi je trofej “Filip Šunjić – Pipa” najvrjedniji koji sam dobio u karijeri. Zbog svega sam pun emocija ušao u tu utakmicu s Igmanom koji je došao opušten, a znamo da su tada možda i najopasniji jer su ranije napravili probleme i Borcu. Imali su i oni svojih prilika, ali smo mi na vrijeme poveli s 2:0. Ja sam desnom nogom postigao pogodak za 3:0 nakon čega mi je pao kamen sa srca jer je to bila konačna potvrda da se titula vraća u Mostar. Za kraj smo imali i veliku proslavu. Ma čudesnih osam dana, otkriva Antonio Ivančić za portal The Nobles.
Ulazak u ovu sezonu, pod novim trenerom Simonom Rožmanom, nije bio dobar. Rano ispadanje iz Europe poremetilo je neke planove, ali se momčad brzo reorganizirala i posložila. Sedam pobjeda (šest zaredom) i jedan poraz za koji znamo na kakav je način došao, isprali su gorak okus lošijeg europskog izdanja.
Krenulo je ružno. Ja sam suigračima s kojima pijem kavu govorio da je najbitnije samo proći Valur jer sam vidio kako se dobro radi pod novim trenerom, a znam kakav je naš mentalitet – “to je metla, nemaju oni pojma, lagano ćemo”. Strah me bilo ako ispadnemo da će se odmah na početku pojaviti negativa, što se i dogodilo. Naravno da sam bio razočaran zbog ispadanja, ali sam iskreno vjerovao u ovo sve jer su se već protiv Islanđana vidjele neke naznake igre koju želimo igrati. Imali smo dobar sastanak prije početka lige i cilj je bio krenuti s bilo kakvom pobjedom protiv Čelika pa uhvatiti neki dobar niz. To smo ostvarili. I to na kakav način.
Uvjeren sam da ove sezone idemo po titulu. Sviđaju mi se način i sustav u kojemu igramo. Ne pati se od posjeda, nego je najvažnija okomitost i kada god imaš priliku guraj loptu naprijed, bez kompliciranja. Spremni smo na svaki protivnički sustav i drago mi je da uvijek postoji opcija B ako vidimo da ne prolazi prvotni plan. Vidim da su suigrači također zadovoljni i vjerujem da će nam ovaj rad donijeti sreću na kraju sezone, smatra veznjak Plemića.
Zrinjski je u posljednjem susretu prije pauze pobijedio Velež, a Ivančić je odigrao još jednu dominantnu utakmicu protiv gradskog suparnika koju je okrunio asistencijom i sjajnim golom. Nakon utakmice je i sam izjavio da bi trebao možda češće pucati.
Ja uvijek gledam da proigram suigrače, ali mislim da će mi ovaj gol dati poticaj da češće pucam, pogotovo ako sam negdje oko šesnaesterca. To na stranu, najviše mi je drago što smo pobijedili Velež jer svi znamo koliko živimo za to. Bez obzira na to što su te pobjede već duže vrijeme učestale, te utakmice se uvijek moraju pobjeđivati i igrati na maksimumu, dodaje Ivančić.
Premijer liga BiH vraća se ovaj vikend, a Zrinjski u nedjelju od 16 sati gostuje kod Sloge.
Jedva smo čekali pauzu. Nije bilo puno utakmica kao prošle godine, ali se jako treniralo i dobro dođe pauza, pogotovo za ove koji nisu ništa propuštali. Istrošeni smo bili i fizički i psihički i dobro nam je došlo malo odmora da se resetiramo, ali moram priznati da mi se ne sviđaju ovako duge pauze usred sezone. Dobro je došla, ali ovo je previše. Nekad nismo znali imati tri tjedna pauze za Božić.
Protiv Sloge očekujem tešku utakmicu. U posljednje vrijeme smo imali malo pehova i s ozljedama. Zanimljiv je i nedjeljni termin utakmice, možda im opet VAR neće raditi zbog sunca haha. Sloga je okej ekipa, namučili su i Borca, prva je utakmica nakon pauze, ali očekujem pobjedu. Mislim da nam je ovo jako bitna utakmica i da bi s pobjedom opet krenuli u dobar niz do sljedeće pauze, vjeruje igrač Zrinjskog.
Antonio može pokrivati sve pozicije u veznom redu pa nas je zanimalo na kojoj od njih se najbolje snalazi, odnosno koja mu najviše odgovara.
Najviše mi odgovara osmica ili ova uloga poludesno. Mogu ja odigrati i šesticu, ali me nekako uvijek vuče prema suparničkom golu. Zbog toga volim igrati na osmici i da dolazim u završnicu iz drugog plana ili poludesno pa da po primitku lopte mogu s lijevom nogom ući u sredinu, kao što se dogodilo kod gola Veležu. Znao sam odigrati i desetku, ali nisam ljubitelj. Uvijek sam Kišu govorio igraj ti desetku ti si majstor. Ne volim biti leđima okrenut golu, direktniji sam i više volim napasti dubinu tako da mi najviše odgovaraju i najbolje se osjećam na dvije spomenute pozicije, ali mogu pokriti sve što bude potrebno.
Trenutni ugovor mu ističe na kraju ove sezone.
Nismo još razgovarali o novom ugovoru, ali iskreno i ne razmišljam o tome. Ja sam ovdje k’o doma i toliko volim klub i grad. Volio bih ostati, ali se ne opterećujem time. Mene samo zanima da ove godine uzmemo titulu, a lako ćemo se dogovoriti za ostalo, zaključuje Antonio Ivančić razgovor za portal The Nobles uz nadu da će se sve odigrati kao i kod posljednjeg produživanja ugovora.
159 utakmica, 13 golova, 19 asistencija i 7 trofeja. Treneri se mijenjaju, a Ivančić kod svih ostaje standardni prvotimac. O njegovom odnosu prema klubu i navijačima dovoljno govori osvajanje trofeja “Filip Šunjić – Pipa”, a taj se dojam dodatno potvrđuje kada shvatite da je odvojio sat i pol vremena za razgovor za navijački portal te da su ga profesionalne obveze “omele” da o Zrinjskom nastavi pričati barem još toliko.
Antonio Ivančić. Igrač kojemu je Zrinjski pružio priliku kada mu je bilo najpotrebnije, a on mu je uzvratio na najbolji mogući način.
Foto: HŠK Zrinjski & Bljesak info