„Merci Dudelange, wilkommen Rapid“- brzopleto je zaustio Veselko Čerkez prije točno dvadeset godina pred sami kraj utakmice Zrinjski-Dudelange, pri rezultatu 0:0 koji je Plemiće vodio u drugo pretkolo kvalifikacija za Ligu prvaka gdje ih je čekao tadašnji austrijski prvak Rapid Beč.
Vjerojatno se do danas nitko i ne bi sjećao tog „europejskog“ pozdrava da nije bilo Tomasza Gruszczynskog, najboljeg strijelca u povijesti Dudelangea, a danas uspješnog montažera prozora, koji je pogotkom u dubokoj sudačkoj nadoknadi odveo utakmicu u produžetke gdje su Luksemburžani kasnije demolirali Plemiće s visokih 0:4 te tako sebi osigurali „rendezvous“ s Bečanima, a Veselku primjerom pokazali da se nogomet ipak igra do zadnjeg sudčevog zvižduka.
Na davno zakazani sastanak s „Zeleno-bijelima“, Plemići stižu sa dvadeset godina kašnjenja u okolnostima koje su tada bile daleko od realnih mogućnosti.
„Rapid-Vierelstunde“ ili „Igraj do kraja“
Ponos metropole, simbol radničke klase, nositelj tradicionalnih vrijednosti te neprikosnoveni vladar austrijskog nogometa do ulaska Red Bull franšize na čijim krilima je Salzburg stigao do četrnaest titula, Rapid Beč osnovan je 1899. godine pod imenom „Erster Wiener Arbeiter Fußball Club“, što bi u slobodnom prijevodu značilo „Prvi radnički nogometni klub“.
Smetajući ovim imenom gradskim vlastima klub je bio primoran mijenjati ime, a u tom trenutku najprikladnije se pokazalo ime „Rapid“ koje je nosio njihov berlinski imenjak.
Zanimljiva povezanost Rapida s Njemačkom ogleda se i u vremenu dok je Austrija bila dio njemačkog Reicha, pa je te 1941. godine Rapid uspio osvojiti i njemačko prvenstvo uz čak 32 titule prvaka Austrije do danas.
Najveći rivalitet kroz godine Rapid je razvio s gradskim „kolegama“ Austriom, što zbog klasnih podjela tijekom drugog svjetskog rata, što zbog različitih filozofija i pogleda na nogomet.
Koliko je tradicija duboko ukorijenjena u identitet Rapida govori i jedna specifičnost u obliku pojma „Rapid-Viertelstunde“ (Rapidovih petanest minuta) koji se ogleda u neprekidnom ritmičnom pljesku koji s tribina kreće petanest minuta prije kraja utakmice, a navijači na taj način pokušavaju igrače potaknuti na borbu do kraja i konstantnu želju za pobjedom.
Tradicija je pokrenuta 1921. godine u utakmici protiv WAC-a kada je Rapid do 75. minute gubio 1:5, a na kraju slavio sa 7:5, uz sedam golova Josef Uridila- jedne od najvećih legendi kluba.
Rekli bismo, „Igraj do kraja“ na austrijski način.
Hrvati u Rapidu
O povijesti Rapida gotovo da je nemoguće govoriti bez nekoliko riječi o hrvatskim igračima i trenerima koji su ostavili dubok trag u zeleno-bijelom dresu.
Otto Barić kao trener i Zlatko „Cico“ Kranjčar izdvajaju se kao klupske legende.
Barić je u Rapidove 32. titule prvaka Austrije ugradio tri pehara(1983., 1984. i 1987. godine), a četiri puta je osvajao i kup Austrije(1983., 1984., 1985., 1987, godine).
Pod vodstvom Otta Barića Rapid je stigao do svog prvog finala u nekom od europskih natjecanja.
Bilo je to finale Kupa pobjednika kupova 1985. godine protiv Evertona u kojem su Bečani poraženi 3:1, a a u ulozi jedne od najvećih zvijezda na terenu i Ottovog „miljenika“ pojavljuje se Zlatko Kranjčar, asistent za jedini Rapidov gol u finalu.
Iako službeni podaci s brojem nastupa i pogodaka za Rapid variraju u nekoliko desetina, nesporno je kako će „Cico“ zauvijek ostati jedan od najvećih stranaca u povijesti Rapida i član ubojitog bečkog trojca Krankl-Kranjčar-S.Halilović.
Posljednja generacija Rapida koja se može pohvaliti osvajanjem prvenstva seže još u sezonu 2007./2008., a njen dio su bili hrvatski igrači Marijo Tokić, Mate Bilić i Marijo Bazina.
Iako svojim brojkama nisu mnogo doprinjeli osvajanju prvenstva ostati će upamćeni kao dio zlatne generacije na koju Bečani od tada i dalje čekaju.
Posljednji Hrvat koji je ostavio neki veći trag u Rapidu bio je Nikica Jelavić.
S 42 pogotoka u 95 nastupa u periodu od 2008. do 2011. godine Jelavić si je iz Beča kupio avionsku kartu za Glasgow.
Neuspjela „Misija 33“
Iako i dalje najveći austrijski klub, Rapid se već godina ne uspjeva nametnuti Salzburgovoj financijskoj mašineriji, a u posljednje vrijeme ni dominaciji Sturma.
U najveće uspjehe posljednih godina svrstavaju im se dva druga mjesta u sezonama 2019./20. i 2020./21. ali ipak s dvoznamenkastim bodovnim zaostatkom za Salzburgom.
Ni ove sezone im ne ide baš najbolje.Porazom od Rakowa u 4. kolu Konferencijske lige i teoretski su izgubili šanse za plasman u sljedeću fazu nalazeći se na posljednjem mjestu bez osvojenog boda, a u prvenstvu zauzimaju tek sedmo mjesto sa sedam bodova zaostatka za Salzbrugom.Za pobjedu u bilo kojem natjecanju ne znaju još od 2.11. kada su doma svladali Sturm s 2:1, a za vikend su posljednjeplasiranom BW Linzu poslužili kao sredstvo za prekid crnog niza od sedam poraza budući da su Rapidu uspjeli otkinuti bod (1:1).
Navijači su nezadovoljni, atmosfera u klubu nije dobra, od stare slave se ne živi, a modernizacija kultnog kluba za sada ne ide po planu.
„Misija 33“, projekt kluba koji aludira na osvajanje 33. titule prvaka na koju se čeka već skoro dva desetljeća, aktualna je još od 2012. godine.
Kroz to razdoblje mijenjale su uprave, sportski direktori i igrači, no nitko još nije uspio pronaći tajni kod koji bi ovaj slavni klub vratio na mjesto kojemu i pripada.Bez nekih zvučnih imena tim Rapida danas prema Transfermarktu vrijedi oko 50 miliona eura, gotovo pet puta više nego Zrinjski što izaziva poštovanje bez obzira na trenutnu formu i reputaciju kluba.
Motor veznog reda je Lukas Grgić, nekadašnji igrač Hajduka, a sa klupe ih predvodi Stefan Kulovits, privremeno rješenje do kraja ove polusezone za zaborav.
Posljednji valcer pod Bijelim Brijegom
Zrinjski u četvrtak protiv Rapida igra još jednu povijesnu utakmicu pod Bijelim Brijegom.Pobjedom sigurno, a neriješenim rezultatom vjerojatno, Plemići bi po prvi put izborili proljeće u Europi.
Momentum u kojem dolazi ova utakmica teško da može biti teži.Umjesto da sa uživanjem iščekuju četvrtak i taj mali koračić kojim bi se prešlo preko praga povijesti, igrači i navijači Zrinjskog uslijed niza loših rezultata u prvenstvu nalaze se pod pritiskom rezultata u utakmicama protiv Rapida i Borca jer će upravo one vjerojatno odrediti i ono po čemu će se ova polusezona pamtiti ali i okolnosti pod kojima će se ući u proljetni dio.
Rapid Beč je veliko europsko ime i bez obzira na trenutno stanje stvari i dalje je u svakom smislu organiziraniji i kvalitetniji klub od svih premijerligaških klubova zajedno, stoga je prestiž imati realne šanse protiv jednog takvog kluba osigurati prvo europsko proljeće.
Prolazak u knock-out fazu Konferencijske lige je privilegija, a ne imperativ i imperativ nikada nije ni bio.
Privilegija za koju su se Plemići zaslužili boriti na račun svih kapljica znoja i krvi, bolesti i viroza, kilometara i sudačkih nepravdi koje su morali pretrpjeti.
Stoga, pozitivan rezultat protiv Rapida neće biti zasluga jednog čovjeka, jednog trenera ili jednog igrača.
Iza toga stoje tisuće ljudi koji gaze kilometre, prkose kiši i ne odustaju čak ni onda kada sve govori da nema smisla.
Za kraj ove preteške polusezone ostale su još dvije utakmice, simbolično u dva najbitnija natjecanja.
Zbog svih njih na tribinama, zbog svih vas na terenu i zbog svih onih na raznim stranama svijeta, preživite ovih 180 minuta pritiska, ostanite živi na oba fronta i ne dozvolite da se vama i nama tako lako pobriše svaki trud u zadnjih šest mjeseci.
Nitko nema pravo na to.
Rapid i Borac.
Igraj do kraja, za nova proljeća.