Prebirem od jučer po vlastitim sjećanjima, ali vremenski odmak od dvadeset i nešto godina i dalje mi ne dozvoljava zakleti se je li to bio Embell Riva ili neki drugi cirkus. Sjećam se, između ostalog i onih velikih plakata po gradu, smrada životinja i ulaska u sami cirkus koji je bio na velikoj kapiji na ulazu na pomoćni teren stadiona Zrinjskog. Onoj kapiji koja se nalazi na samom križanju Stajanja i “Malih stepenica”. Izlizanoj plavoj kapiji koja je uvijek bila oblijepljena nekim plakatima i posterima. Sjećam se i mnogočega drugog vezanog za sami Cirkus, ali o Cirkusu ćemo detaljnije nekom drugom prilikom.
No, zašto i odakle Cirkus danas dvadeset i nešto godina poslije? Naime, da budem iskren, odlazak u Cirkus meni i nije bio pretjerano važan. Kao malom zaigranom klincu koji obožava nogomet to je bila prilika da svaki dan odem i na stadion koji sam odmalena zavolio. Ne mogu reći točno kada, ali ću kroz koju godinu kasnije početi i kao dijete redovnije odlaziti na nogometne utakmice, trenirati u klubu i sanjati nastup pred onim velikim tribinama, ali i pred navijačima koji su se skupljali na nešto manjim tribinama nasuprot Zapadu. No, ona velika zapadna tribina u meni je, tada, na samom početku – kao malom djetetu, uvijek budila neku radost.
Istu radost budi i dan danas, no s odrastanjem moje su oči i srce sve više bili uprti prema tribini prekoputa. Prema Stajanju.
I SAMO JAKO..
Vratimo se sada u sadašnjost, godina je 2025.
Iako je u ovih dvadesetak godina doživjela nekoliko „make-overa“ , zapadna tribina i dan danas nije odmakla daleko, jednako kao i stadion na kojem igra HŠK Zrinjski Mostar. Nipošto ne želim umanjiti napor i novac koji je uložio HŠK Zrinjski Mostar, nego jednostavno istaknuti da je sav taj silni uloženi novac bio jedino dovoljan da zadovolji „apetite“ UEFE, ali ne i očekivanja vjernih navijača kluba kojih je iz dana u dan sve više.
I dok stadion, kako sam to prethodno konstatirao, u dvadeset i „kusur“ godina nije „napredovao toliko“, klub je u isto vrijeme u drugim segmentima napredovao ogromnim koracima. U posljednja dva desetljeća HŠK Zrinjski Mostar postao je najprepoznatljiviji sportski kolektiv grada i države. Postao je sinonim za sportski uspjeh Hercegovine i Mostara. Trofeji državnog prvaka, Kupa i Superkupa, brojni rekordi i vrhunske prezentacije u Europi oduševile su navijače diljem svijeta. Valja dodatno spomenuti i epski preokret protiv nizozemskog AZ-a te dvije vrhunske prezentacije protiv engleske Aston Ville. Ti su nastupi pobrali dodatne simpatije nogometnih zaljubljenika diljem Europe i u Europi se govorilo o malom „Davidu“ koji je sposoban pobijediti „Golijata“. Zrinjski je nogometno sve priznatija momčad u Europi, a tome je pridonio i planetarni status Luke Modrića pa se dresovi s lentom iz vremena dok je Luka Modrić nastupao za mostarskog prvaka danas prodaju diljem svijeta.
Danas se o Zrinjskom priča s poštovanjem, kao o sinonimu za sportski uspjeh u jako ograničenim uvjetima, kao o klubu koji osvaja svojim marketingom i kao o klubu čija navijačka baza raste iz dana u dan.
Iako gradski i mostarski, Zrinjski je u isto vrijeme i hercegovački, ali i hrvatski klub. Da se razumijemo, on je to oduvijek i bio, ali je nepobitna činjenica da se za Zrinjski navija van Mostara i van Hercegovine. Sa Zrinjskim se poistovjećuje sve više Hrvata pa se slobodno može pričati o klubu koji nadilazi gradske, županijske i regionalne granice. Razumijete značaj.
Vratimo se sada još jednom na početak teksta, miris Cirkusa i temu koja nikad nije prestala biti aktualna i važna.
A TI SE BORI..
Dok Zrinjski polako plovi prema novim europskim susretima i sudarima sa velikanima europskog nogometa, stadion je i dalje bliži Embel Rivi negoli stadionu kakvog zaslužuje daleko najuspješniji sportski kolektiv grada. Nogometni kolektiv, naglašavam nogometni, što znači – kolektiv koji se natječe u sportu kojeg danas nazivaju najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Nogomet je danas, kako u svijetu tako i Mostaru najgledaniji, najprimamljiviji i najuzbudljiviji od svih sportova. Zato, oprostit ćete mi, uz dužno poštovanje – košarku, rukomet, plivanje karate, tavlu, stolni tenis i ostale sportove ne možemo i nećemo dovoditi u istu ravan.
Kad su, sad već davne zime 2023. godine čelnici Zrinjskog najavili pa potom i srušili legendarnu “Tribinu Stajanje” nisam imao prevelika očekivanja, pogotovo kad su pred javnost iznijeli činjenicu da će ukupni projekt koštati otprilike 14 milijuna KM. Svjestan društva i modela u kojem egzistira klub, nadao sam se da će klub dobiti podršku šire zajednice, grada, županije, države, matice nam Hrvatske – u prijevodu – podršku svih sfera društva. Volio bih da na tu podršku klub ne mora računati i da sve može napraviti sam, ali živimo u Bosni i Hercegovini, državi koja je gledano po BDP-u na samom dnu europske liste i koju ekonomski možemo usporediti još samo s Kosovom, Srbijom i Albanijom. Svima drugima već dugo dobrano gledamo u leđa.
Dakle, suludo je očekivati da klub sam sebi napravi stadion, ali legitimno je postaviti pitanje je li se u prethodnih pet ili deset godina moglo uložiti više novca od onog uloženog iznosa koji je bio dovoljan za dobivanje UEFA-ine licence. Nema sumnje da je rezultat bitan, ali navijači se s pravom pitaju i je li od onih na plaće potrošenih 7.309.842 maraka bar 300.000 moglo biti odvojeno za stadion. No, u odnosu klub i stadion najveće kritike usmjerene su na nedostatak jasne komunikacije prema navijačima. Do predstavljanja trenera Igora Štimca, o tome nismo mogli čuti ništa. Kritike su usmjerene i na konkretnije planiranje samog projekta pa konačni izgled tribine znaju valjda znaju samo članovi uprave kluba.
Zašto klub ne bi izašao u javnost i pozvao navijače, ali i ostale subjekte da pomognu u izgradnji tribine? Postoji najmanje tisuću sličnih primjera i modela koji su uspjeli, čak i u nekim manjim državama i sredinama od Mostara.
Ostatak kritika, odnosno glavnina kritika usmjerena je na one koji bi trebali prepoznati važnost ovog projekta, važnost Zrinjskog i važnost ovog grada i naše zajednice.
Kako je na predstavljanju novog trenera istaknuo dopredsjednik kluba Danko Šulenta, Zrinjski je dosad od razina vlasti dobio nešto više od 1.500.000 KM, što je bilo dovoljno (o ovome bi se dalo raspravljati s ljudima iz struke) za dosadašnje radove na stadionu. S druge strane, ukoliko ćemo ove navode staviti u kontekst izgradnje drugih stadiona, sarajevski klub(ovi) samo od županije dobivaju po nekoliko milijuna konvertibilnih maraka.
Naše županijske i gradske vlasti očito teško prepoznaju važnost projekta nove tribine, odnosno stadiona na kojem igra najuspješniji nogometni kolektiv grada, županije i države. Mogli bismo i o pravednosti i prioritetima. O tome je li dodjela sredstava s različitih razina pravedna ne treba ni raspravljati, ali vrijedi istaknuti da se i ono malo novca ravnopravno dijeli između klubova koji se po rezultatima, ali i prema svemu drugom ne mogu ni usporediti. Ma ni stati u istu rečenicu! Nećemo biti zluradi, ali legitimno je postaviti i pitanje puni li gradsku (i druge) blagajnu klub koji evo već redovno igra u Europi ili neki sportski kolektivi, mahom drugoligaši, zbog kojih se grade bazeni i dvorane. Naravno da Mostar treba dvoranu i bazen, ali prije svega ostalog treba i reprezentativan stadion kakav zaslužuje HŠK Zrinjski Mostar.
Istaknuto ne predstavlja samo kritiku, nego i poziv na preispitivanje prioriteta pred ove europske susrete koje će sigurno pohoditi ljudi čije će slike puniti novinske stupce. Svi oni će i ove jeseni doći na stadion, uslikati se iz lože smještene na zapadnoj tribini te će zadovoljno promatrati novu promociju kluba, grada i države. Ostali ćemo, tamo kad dođu „novembar i decembar” opet kisnuti zbog Zrinjskog i iz godine u godinu ponavljati isto: „Kad će ta tribina“, „kad će taj stadion“? Nemojte misliti da je nama teško kisnuti zbog Zrinjskog, ali nam je teško gledati i slušati prazna obećanja, pogrešne prioritete i puna usta Zrinjskog kad se slave titule i susreti u Europi.
Zrinjski nije običan klub i to nikad neće biti. Zrinjski je simbol jednog naroda, jedne žrtve koja nije trajala pet, deset ili petnaest godina. Simbol je žrtve koja je trajala gotovo pet desetljeća i koja je branjena krvlju. Možda ovo zvuči malo pretenciozno, ali je uistinu tako. Danas je Hrvatski športski klub Zrinjski Mostar klub koji nadilazi sve društvene, klasne i političke podjele, stoga je njegova važnost neusporedivo veća od svake druge institucije ovog društva. Zrinjski je danas vezivno tkivo našeg naroda. To bi trebali prepoznati i u Hrvatskoj pa umjesto milijuna eura koji se godišnje potroše na raznorazne bezimene udruge i folklorna društva, novac bi se trebao usmjeriti tamo gdje i troše najviše novca pred svake izbore. U Mostar.
Zbog svega toga, a zbog i svega što dolazi i što nosi budućnost, dok ove jeseni iz svečane lože gledate velike europske momčadi, podignite pogled i na one stubove preko puta pa onda na tren spustite pogled i na navijače lijevo od vas, pa onda i na čitavu tribinu. To je Zrinjski, to je snaga ovog kluba. To je srž ovog pokreta oko kojeg ovog društvo nema podijeljenih mišljenja. Ovo društvo, što god vi mislili o njemu i kakvo god bilo, želi samo jak i uspješan Zrinjski. Zrinjski ima rezultate, ali ovaj Zrinjski ne samo da zaslužuje uvjetnu tribinu, nego i uvjetan stadion sa svim pratećim sadržajima kakve imaju svi moderni stadioni u Europi. To zaslužuju ljudi ovog grada, ovog kluba i ovog pokreta.
Kolumna je napisana s iskrenim uvjerenjem da je ovo posljednja europska sezona na kojoj ćemo gledati trebamo li nositi kišne kabanice na utakmice. S nadom i uvjerenjem da ćemo već od sezone 2026/27. s pivom u ruci umjesto kabanicom na glavi gledati nove europske susrete za kraj možemo poručiti samo jedno:
Ne podcjenjujte snagu ovog pokreta, ne podcjenjujte važnost ovog pokreta!
Ako to i ne bude tako, bit ćemo na istom mjestu gdje i danas, jučer i godinama unazad. Na stadionu, uz naš Zrinjski. Ovog puta glasniji nego prije.
..SA STAJANJA PJESMA DOK SE ORI!!